Rođen je u Tuzli, 7. srpnja 1954. godine.

Igračku karijeru započeo je u momčadi Slobode iz Tuzle, a vrlo rano već 1972. godine izborio je standardno mjesto u prvoj momčadi, za koju igra do 1979. godine. U tom periodu je odigrao 350 utakmica.

U siječnju 1980. godine, Ismet Hadžić postao je nogometaš Dinama i plavi dres nosi do 1986. godine, odigravši za klub iz Maksimira 302 utakmice. Bio je standardni nogometaš Dinama u sezoni 1981./82., kada su se Modri zakitili titulom prvaka Jugoslavije, kao i u sezoni 1982./83., kada je Dinamo osvojio Kup maršala Tita.

U sezoni 1986./87., Hadžić je nogometaš Prištine, a potom odlazi u Sjedinjene Američke Države, u Las Vegas, gdje je igrao jedno vrijeme.

Bio je iznimno nadaren nogometaš, brz i ofenzivan, moderan i iznad svega korektan.

Za jugoslavensku reprezentaciju Ismet Hadžić odigrao je pet utakmica od 1979. do 1983. godine. Igrao je dva puta kao nogometaš Slobode, a tri puta kao član Dinama. Debitirao je 1. travnja 1979. godine u Nikoziji, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo u kojoj je Jugoslavija pobijedila Cipar sa 3:0.

Od dresa reprezentacije oprostio se 23. travnja 1983. godine u Parizu u prijateljskoj utakmici u kojoj je Francuska pobijedila Jugoslaviju s 4:0.

Više puta Hadžić je igrao za B, omladinsku, olimpijsku i mediteransku reprezentaciju.

Hadžić je zasigurno bio jedan od najboljih braniča svoje generacije. Kao takav nogometaš po isteku ugovora s Dinamom mogao je birati klub.

Najuporniji je još 1983. godine bio turski Fenerbahče, koji je za ondašnje prilike davao veliki novac, međutim trener Blažević u tom trenutku nije htio ni čuti za odlazak Hadžića iz Dinama. Uslijedio je težak životni period s financijskim poteškoćama, no ponovno je u nogometu pronašao sreću.

Godine 2006. Zvezdan Cvetković, pozvao je Hadžića da u Dinamu radi s talentiranim dječacima, a prvi operativac kluba Zdravko Mamić to je i prihvatio. Često je govorio da su ga time spasili, a 2010. godine je dobio i gradski stan.

U Dinamu je bio zadužen za veterane te je jedan od trenera u Dinamovoj nogometnoj školi.

Kapetan Dinamove šampionske generacije 1982. godine bio je Velimir Zajec, o svom suigraču je govorio; „Bio je borac, a izvrsno je čitao igru. Ismet je bio stvarno kvalitetan igrač, a njegove su zasluge velike za uspjeh naše generacije. Kao čovjek vrlo je korektan.“

Iz svoje karijere rado se sjećao utakmice protiv Hajduka, 1982. godine u Splitu, kada je Dinamo u toj šampionskoj godini slavio sa 2:1., kada su navijači pjevali: „Hajduk i Dinamo, dva su kluba bratska, s njima se ponosi čitava Hrvatska.“

Ili utakmice kada se od nogometa opraštao Dragan Džajić u Tuzli, kada mu je sudac rekao: „Samo ga krivo pogledaj, letiš vani“. Nije se Džaja ni sastao s loptom.

Od svih lijevih krila tadašnjeg jugoslavenskog nogometa govorio je da su mu najteži za čuvanje bili Drago Vabec iz Dinama, dok je on još bio u Slobodi i Ivica Grnja iz Osijeka.

Nakon životnih Scila i Haribda, kuglica na ruletu opet je pala na njegov broj, a onda je došla teška bolest.

Hrvatski nogometni savez izražava sućut obitelji Ismeta Hadžića.

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.