Boris Durlen, direktor hrvatske malonogometne reprezentacije, sjeća se kao da je bilo jučer, a ne početkom prosinca 2000. godine:
- Vraćali smo se sa svjetskog prvenstva u Gvatemali. Cijeloj ekspediciji prva je prolazna postaja bio Houston, jedino je Siniša Alebić na duže razdoblje sletio u Chicago…
Treba podsjetiti na aktere tog uspješnog nastupa majstora s parketa. Izbornik Marijan Brnčić računao je na četrnaestoricu, to su Božidar Butigan, Alen Jukić, Tomislav Papeš, Velimir Čarapina, Edin Dervišagić, Tomislav Gričar, Mićo Martić, Siniša Alebić, Goran Eklić, Pjer Malvasija, Nikola Tomičić, Robert Grdović, Alen Delpont i Mate Čuljak. Oni su u skupini izgubili od Rusije 2:4 pa pobijedili Australiju 6:0 i Kostariku 4:1, dovoljno za drugo mjesto i prolaz u završnicu u kojoj su dobili Nizozemce 5:2, no nije išlo protiv neupitno najboljih Španjolaca, svjetskih prvaka (0:5) i Portugalaca (1:3).
- Onda su dakle momci krenuli kući, ja u neizvjesnost – kaže Alebić.
Kako se to dogodilo?
- Za sve je „kriv“ nekad poznati Dinamov napadač Drago Dumbović, tada s dubokim korijenima u američkim dvoranama. Preporučio me, i tako je počelo. Mislio sam da ću ostati tri tjedna, zadržao se sedam mjeseci.
Skoknuo je doma, ali se brzo vratio.
- Priključio mi se i Nikola Tomičić. Igrali smo za Milwaukee Waves.
Klub s kojim je Alebić uzeo dva Zlatna prstena namijenjena svakom profesionalnom sportašu, prvaku Amerike.
- Trofejima sam dodao i status člana All Stars Team lige, bilo je to 2004.
foto: Arhiva HNS
Brojni video-zapisi zorno svjedoče o atletski građenom, ali izrazito spretnom i okretnom igraču pod brojem 6, kojeg je krasio strahovit udarac desnom nogom.
- Natjecali smo se na povećem igralištu za hokejaške dvoboje tamo osobito popularne – led bi zamijenila umjetna trava i raspali.
Nakon tri sezone iz Wisconsina je preselio u Texas:
- Bilo je mnogo ponuda. Iz Kansas Cityja, Philadelphije, Montereya. Opredijelio sam se ipak za Dallas i Sidekickse.
S kojima je odradio godinu-dvije. Rođen je 1969. ali ga biološki sat nije spriječio za još jednu rundu kod Wavesa i također jednokratnu s Chicago Stormom. Statističari su izračunali da je u šest godina nanizao 137 malonogometnih utakmica na kojima je 22 puta bio strijelac, 15 puta asistent.
- Kad nisam bio u zatvorenom, bio sam na otvorenom, poletni prvotimac Red White Blue Adrie osnovane 1959. u Chicagu. U kojoj sam od 2007. šef stručnog stožera. Sudjelujemo u United Premier Soccer League.
Tako zapaženo da je Siniša 2014. izborio statusnu nagradu američkog trenera godine. Razumljivo da je dosezima i dometima pridonosila sređena obiteljska klima budući da su mu se, poslije pet solo-godina, pridružili svi njegovi – supruga Marijana, kćerke Petra i Zorica te sin Pavao. Baza je bio i ostao Chicago.
- Baš se Pavao i ja spremamo za Split, stižemo 27. prosinca. Nisam svoj ako ne dođem barem jednom na 12 mjeseci, premda bih volio češće. Nema ugodnijeg od ljeta na našoj obali.
Podvlači da je tamo, u SAD-u, sve drukčije, dominira kult rada. Da se bavi i građevinarstvom. Djeca se školuju, Petra i Pavao završili su fakultete, na tom tragu je i Zorica. Drago mu je da se njegov promotor, Dumbović iz Detroita, napokon oženio. Malo žali što osobno nije upoznao Slavišu Žungula to jest Stevea Zungula, o njemu mu je pohvalno pričao jedan vratar, suigrač.
- Boravišne „papire“ dobio sam zahvaljujući nogometu. Glede izobrazbe prošao i položio sve što se mora. Lijepo mi je s društvom iz RWB Adrie koje rado pamti velikog Eusebija, pojačanje po napuštanju Croatije iz Toronta. Ide nam zaista dobro. Igramo i mi veterani okupljeni u FC Concordiji, redovito smo vodeći u svakoj uzrasnoj kategoriji: do 40, do 45, do 50, bit ćemo i u onoj preko 50!
Siniša, talentirani omladinac, u Poljudu je svlačionicu dijelio i sa Slevenom Bilićem, karizmatskim izbornikom, „ja vezni, Nane stoper, skupa ka dica u Ajduka“. Ovog je lipnja i srpnja, pozorno i nadasve emotivno pratio što širom Rusije čini srebrna postava Zlatka Dalića. Podrazumijeva se da je očaran kapetanom:
- Luka Modrić je blistao, napravio sve. Bez premca na kugli zemaljskoj. Svima nama iz sporta ne preostaje ništa drugo osim da mu se naklonimo do poda zahvaljujući na sreći i ponosu!
Alebićev akcent je strogo domaći, kako bi se ono reklo – jest otišao iz Splita, ali nije Split iz njega. U vezi s tim informira o prvim reakcijama novih znanaca Amerikanaca čim je stigao:
- Nisu imali pojma gdje je ta Hrvatska, provjeravali ima li kod nas slonova i lavova… Jedva sam čekao da odem i donesem im knjigu o 1.700 godina Splita. Pa su skoro pali u nesvijest što od šokiranja što od divljenja.
Uvaženi sugovornik je domoljub od formata. Dragovoljac Domovinskog rata. Zaljubljenik u sve što je hrvatsko.
- Neslućena je vrijednost i važnost svjetskog doprvaka, pogotovo u tuđini. Ime Croatia otvara sva vrata.
Veli da Amerika nema razrađeni sustav školovanja mladih nogometaša:
- Christian Pulisic, po ocu Hrvat, jedan je od milijun primjera. Iznimka koja potvrđuje pravilo. Kad su me poslali da podučim i klince, shvatio sam da je trud uzaludan – oni su navikli na dadilju, ne na trenera!
Igrački je u Illinoisu usamljeni primjer protagonista koji je osvojio sve što se moglo. U Dalmaciji pak navija i za amatere Poljičanina iz Srinjana. Strpljivo se nadajući da će Hajduk na negdašnje grane, kad-tad.
- Ako se voli, nije važno što srce ponekad boli…
Koliko uzbuđenja za ex-reprezentativca hrvatskog futsala u samo 30 dana: u Split starim prijateljima što nema cijene, potom spektakularna priredba u Chicagu s prijemom u Hall of Fame Illinoisa uz nazočnost zastupnika Američke nogometne federacije. Čast kakva se ukazuje rijetkima. Odabranima igrom sudbine koju sami kreiraju, a ne slučajno.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
