Svi su rastanci tužni. Kamoli ne odlazak jednog od najvećih igrača koje je Hrvatska ikad imala... Ivan Rakitić zauvijek je rekao zbogom nogometu zahvalivši mu se emotivnom porukom na Instagram profilu koju su vidjeli milijuni nogometnih zanesenjaka. Uglavnom oni koji još uvijek “najljepšu igru” proživljavaju emocijama umjesto novčanicama.

Prvi susret s Ivanom sada već davne 2007. godine ukazao je da ima “ono nešto”. I ne, nije se to odnosilo na njegovu nogometnu vještinu, iako je već tada kao golobradi mladić u sebi imao kvalitetu i vrijednost najvećih igrača. Ivan je, naime, uoči prvog okupljanja reprezentacije, netom nakon što je Hrvatskoj dao prednost nad Švicarskom kod odabira svoje nogometne domovine, odvažno poručio: “Nisam izabrao Hrvatsku da bih sjedio na klupi. Došao sam u reprezentaciju igrati”.

Imao je samo devetnaest godina i gard iskusnika koji ne preza ni pred kim. Ni pred onim Švicarcima koji su mu zagorčavali život, zamjerajući mu što je odabrao Hrvatsku, ni pred novim izazovima u svojoj karijeri nakon što je Basel zamijenio Gelsenkirchenom. Konkurencije se nije bojao ni u Schalkeu, gdje je, kad su ga pitali koji će broj na dresu, k'o iz topa ispalio: “Desetku, naravno!”, ni u reprezentaciji koja je vrvjela od klasnih veznih igrača. Ivanov odvažni pristup uvijek je ostao isti. Zato i jest bio stožerni prvotimac vjerojatno najjače momčadi Barcelone svih vremena. S Messijem, Neymarom, Suarezom, Xavijem, Iniestom, Busquetsom, Piqueom... Zato i jest, uz Luku Modrića, bio ključni igrač hrvatske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila srebrnu medalju.

To je Ivan Rakitić. Onaj isti koji nije dvojio da će igrati za Hrvatsku ni onda kada su na adresu Rakitićevih u Möhlinu stizale prijetnje smrću, ni onda kada su neke usijane glave “kamenovale” njegovu obitelj. Onaj isti koji se znanjem i osobnošću nametnuo u svakoj momčadi za koju je igrao i onaj koji je u svakoj ostavio upečatljiv trag. Onaj isti koji je u svakoj svlačionici bio omiljen, baš kao i u očima navijača klubova za koje je igrao. 

Kad je imao nešto za reći, rekao je ne ustežući se, kad se trebalo ispričati, učinio je to koliko god silno bio ponosan, kad je trebalo pustiti suzu, nije se ustručavao, kad je trebalo slaviti, slavio je srcem i dušom. I sve je to uvijek bilo iskreno jer... Ivan nikad nije bio “fejk”. I u svemu je uvijek bio dovoljno umjeren, a da nikad ne postane svima dopadljiv. Zato i jest bio uvažavan u nogometnom svijetu. Zato i jest napravio iznimnu karijeru. Zato i odlazi kao jedan od najvećih. U Hrvatskoj i puno dalje…

Ivan je bio velik igrač filigranskih poteza, nogometnog vica i lucidnosti, sjajnog osjećaja za igru i pas, ali u prvom redu veliki igrač s izraženim mentalitetom pobjednika i vođe. Na terenu i u svlačionici. A privatno... Oni koji imaju tu privilegiju biti mu bliži od ostalih znaju da je od svih tih nogometnih vrlina puno veća Ivanova dobrota i empatija. I privrženost obitelji koja mu je uvijek bila na prvom mjestu.

Hrvatski navijački puk u prvom će se redu sjećati njegovih pogodaka iz jedanaesteraca na Svjetskom prvenstvu u Rusiji koji su vodili Vatrene prema srebru zlatnog sjaja i najvećem uspjehu hrvatskog sporta, a svaki drugi nogometni zaljubljenik pamtit će njegove značajne role u Barceloni i Sevilli, ali i Schalkeu i Baselu, odakle je i počeo njegov nogometni uzlet.

Turneja je potrajala. Od Möhlina do Splita. Bez ijedne mrlje. Bez ijednog skandala. Bez ijednog zareza i upitnika. Iza Ivana Rakitića uvijek će stajati veliki uskličnik! Zbog svega što je bio i ostao! Na terenu i van terena!

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.