Na pitanje „Zašto voli nogomet?“ Edo Pezzi odgovara u dahu, onako kako i raportira:
-Zato što je istinski kralj sportova, u onoj mjeri u kojoj je atletika kraljica: najglobalniji, najgledaniji i najvažniji.
Taj fetivi Splićanin zaista je mjerodavan za ocjenu. Od 75 životnih godina više od 50 posvetio je novinarstvu:
-Počeo sam dakako u Slobodnoj Dalmaciji. Na Radiju sam od 1964. U punu mirovinu otišao s 42 godine staža. Ali surađujem i dalje, na Prvom i Drugom programu Hrvatskog radija te na Radiju Split. Uskačem i u izravne prijenose kad je koji od mojih mlađih kolega – Srđan Fabijanac ili Marko Miličić – na putu ili bolovanju.
Hvali nasljednike:
-Učio sam ih da je i u ovom poslu najbitnija etika. Da se ne zamaraju time koliko koji sportaš zarađuje ili s kojom manekenkom hoda, nego da proniknu u bit sporta, da poznaju njegovu dubinu i zakonitosti.
To je ta famozna stara škola. Dostojanstvena i plemenita. Lakša za shvaćanje ukoliko je učenik i sam bio aktivan, sudionik bilo koje grane. Pezzi jest:
-Ka' dite igrao sam vaterpolo i plivao u Jadrana. Stoga su, osim nogometa i košarke, moji favoriti i sportovi na vodi.
Otkriva da se i te kako zalagao da vaterpolske i košarkaške utakmice idu u izravnim prijenosima, iako je Ivo Tomić smatrao da nisu radiofonični, no podržao ga je Mićo Mazele pa su mikrofoni „montirani“ i na tim objektima.
-Evo još jedne zanimljivosti: autor prvog radijskog prijenosa s Hajdukovog nastupa bio je akademik Davorin Rudolf!
Naravno da je Edo i profesionalno i emotivno vezan s oduvijek popularnim Bilima, koje je stalno pratio i sa Starog placa kraj plinare i s „Poljudske ljepotice“. Kad je bio najsretniji?
-Kad je 1971. osvojen naslov prvaka nakon 16 sezona čekanja. Momci trenera Slavka Luštice u zadnjem su kolu svladali Olimpiju 2:1, no glavni je posao obavljen u Novom Sadu, 3:1 protiv Vojvodine, pogotovo na Stadionu JNA kad su usprkos osjetnom zaostajanju tuširali Partizan te definitivno otvorili put prema tituli.
Zauvijek pamti i sjajnu seriju Tomislava Ivića na beogradskim terenima, koji su podrazumijevali osvajanje pet Kupova maršala Tita zaredom.
-Najviše sam se družio i najviše poštovao Šjor Ivana i Špacu Poklepovića.
Koji mu je nogometaš najdraži?
-Nema dvojbe da je Bajdo Vukas najveći. Obožavao sam i Vladimira Bearu. Sjećam se da sam kao mulac vrebao priliku da ga vidim u kafiću do kojeg je svraćao nakon treninga. Posrećilo mi se da petnaestak godina kasnije budemo cimeri na brojnim putovanjima, dok je bio trener.
Normalno da naizust niže sjajne članove zlatne generacije Majstora s mora:
-Radomir Vukčević, Vilson Đoni, Vedran Rožić, Ivan Buljan, Dragan Holcer, Luka Peruzović, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Jurica Jerković, Ivica Šurjak, Bukle Hlevnjak, Pero Nadoveza... Najbolji i najjači Hajduk svih vremena koji je igrao najljepše, žareći i paleći od 1970. do 1980. Nadoveza je uskoro sišao, došao Slaviša Žungul, došao pa pobjegao, zatim su dominirali Zlatko i Zoran Vujović, Baka Slišković...
Opisuje veze s košarkom:
-Još nisam prežalio Jugoplastikin poraz 1972. u Tel Avivu od Ignisa s pola koša! Ipak, što je to prema tri uzastopna trijumfa u klupskom prvenstvu Europe, 1989., 1990. i 1991. S Tonijem Kukočem, Dinom Rađom, Velimirom Perasovićem i drugim klasama.
Edo je raportirao s finala olimpijskog košarkaškog turnira iz Barcelone 1992. kad se Dream Team mučio s mladom Hrvatskom, osjećaji ne blijede:
-Kako i bi, kad se radi o najslušanijem radijskom prijenosu u povijesti, nezaboravno!
Ako mora sastaviti listu Top 5 naj-sportaša, izbor je ovakav:
-Goran Ivanišević, Đurđica Bjedov, Velimir Perasović, Jurica Jerković, Damir Šolman. Treba li išta reći o Goranu i sreći koju nam je donio iz Wimbledona. Đurđica je, pak, u Meksiku osvojila i zlato i srebro. Perasović bio borac bez presedana. Tek sad se očituje kakva je kvaliteta krasila Juricu. A puno sam volija i Damira, Zagrepčanina u Splitu, gentlemana i u dresu i u odijelu. Odmah do njih još je jedan, Frfa Mužinić, motor u ljudskom tijelu kojeg su umjesto jednog nosila tri srca!
Split je uistinu sportski grad?
-Čudesno sportski. Nastojao sam da u fokusu ne budu samo vrhunski akteri iz profesionalnih liga, već i šampioni tzv. malih terena odnosno borilišta. Na primjer Branko Cikatić, ili Tina Erceg, kuglači.
Hajduk danas?
-Nije to moj Hajduk! Ta momčad s 13-14 stranaca, sa šefom struke i sportskim direktorom iz inozemstva, čak i predsjednik nije Splićanin nego Osječanin! Najbolje bi bilo da klub promijeni ime...
Žali zbog izgubljene prepoznatljivosti:
-Hajduk je postao glasovit po domaćim igračima, ljepoti igre i silnoj borbenosti kad se za njegove boje i interese doista ginulo. Toga više nema. Dovode anonimce iz „Burkine Faso“, prije su dovođene isključivo vedete, naprimjer Holcer i Oblak.
Nema, veli, prave radosti, ni pravih prijateljstava. Strasti kojom se očekivala svaka nova utakmica. Valjda će ih biti. Godine lete. I moje. Volio bih da se vrate uspjesi i negdašnje relacije – zaključio je reporter koji je značajno participira i u tv emisijama, nerijetko pozivan u Zagreb, a ostao vjeran svom gradu.
Edo Pezzi vlasnik je najvećih, gotovo svih nagrada i priznanja. Bio je i ostaje sinonim sportske žurnalistike. Počašćeni smo što je ove nedjelje gost našega portala.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
