Dakako da Franjo Herenčić nije slučajno odabran za delegata na povijesnom prvoligaškom srazu HAŠK Građanski - Cibalia 2:0. Ugledni gospodarstvenik iz Ludbrega pamti se i cijeni po dugoj i uspješnoj sudačkoj karijeri, u nogometu je bio dušom i tijelom – siguran, dokazan, pouzdan. A sve je krenulo u selu Bolfanu na krajnjem istoku sadašnje Varaždinske županije u kojem je rođen 1935. godine:
- Osnovao sam klub koji se zvao Podgora i u njemu igrao centarhalfa. Dugo, čak 11 sezona.
Odgovor na pitanje zašto voli nogomet vrlo je jednostavan:
- Tada nije bilo ni automobila, ni televizora, ni računala ili mobitela. Sve se svodilo na jednu jedinu razonodu: loptu. Krpenu, gumenu, plastičnu ili kožnatu, svejedno. I udri po cijeli dan, na dvorištu, prašnjavoj cesti, livadi.
Uskoro se odlučio i za suđenje te prijavio na tečaj:
- I to me veselilo. Na stranu teškoće, počeci na zagorskim terenima, gombanje biciklom po brdima i dolinama, mučenje, ali i zabavljanje, uživanje u svemu.
Napredovao je brzo, stekao najvišu državnu kategoriju, marširao podsavezom, zonom, regijom.
- U međuvremenu sam kao najuspješniji linijski sudac s liste Druge lige-zapad avanzirao među prvoligaše. Sjećam se debitantskog nastupa, u Maksimiru je Dinamo ugostio Rijeku... I onda su to bili susreti velike dinamičnosti, važnosti isto tako.
Franjo se u elitnoj diviziji krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih zadržao gotovo sedam godina. S kim je nastupao najčešće?
- S Marijanom Raušom, Damirom Matovinovićem, Stipom Glavinom, Icom Horvatom. Od kolega po zastavici jako se dobro sjećam Augusta Varošanca i Ive Blaževića.
A od nogometaša te ere?
- Velimir Zajec bio je i ostao bez konkurencije. Na samo kao vrhunski igrač, nego i kao čovjek posebne klase. Gospodin!
Kako je bilo na stadionima širom Juge?
- Zanimljivo. Svuda: u Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Nišu, Titogradu, Skoplju. Svaka je utakmica zasebna. Značajna i za klubove i za suce. Srećom, sve je prolazilo bez problema; svuda sam stjecao znance i prijatelje. Zašto ne, mi se nismo natjecali ni borili, sucima je osnovno da budu pravedni, ne smiju nikome ni pomoći ni odmoći. Uglavnom smo se držali međusobno, što dalje od pritisaka i utjecaja bilo koje vrste...
Jednom je ipak malo iskoračio:
- „Mahao“ sam Budućnosti i Dinamu na stadionu Pod Goricom i u povratku se dinamovcima pridružio na Plavoj noći u cavtatskom hotelu Croatia. Bilo je sjajno s Miroslavom Blaževićem, Jožom Čačkovićem i ostalima. Sljedeći dan oni su skoknuli na prijateljsku reviju u Grudu, ja odletio za Zagreb.
Herenčić je tipični izdanak te stare garde. Majstor svog zanata. Čime se bavio „u civilu“?
- Bio sam namještenik Podravke. Pomoćnik direktora Službe za plasman pića. Potom i pet godina direktor Belupa.
Po zvanju je socijalni radnik s višom stručnom spremom. I, da se vratimo temi, odmah je bio spreman za uključivanje u Prvu HNL:
- Kako ne, tko ne bi, tko nije!
Na promociji za almanahe sudili su Antun Burilo, Ivan Vranaričić i Anton Batinić, pogotke za plave postigli Željko Adžić i Zoran Slišković.
- Sve je prošlo u pravom sportskom ozračju. Bez ikakvih poteškoća. Sasvim običan dan, premda smo znali da je i te kako – neobičan. No u tom trenutku to se ne može dokraja shvatiti, niti smo se time opterećivali, bilo je važno samo to da sve prođe uredno.
Starosni limiti učinili su svoje i ta era je prestala. Kako mu se doima današnje prvenstvo?
- Zgodno. Opravdana je doduše primjedba zbog prevelikog i pogotovo preranog odlaska talenata. Odljev u inozemstvo valjda će potrajati budući da je mnogima uvjet opstanka; živi se od prodaje. A da Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeka i svi drugi zadrže sve najbolje, naša bi liga bila izvanredna! Što ćeš, novac je uvjet bez kojeg ne ide.
U retrospektivi uspomena ovaj ugledni nogometni djelatnik niže isključivo pluseve, sve lijepo i pozitivno. Ukoliko je i bilo tamnih nijansi, ne dopušta da se razmašu.
- Sportaši su osobita sorta ljudi, navikli na odricanja, spremni na druženja. Volio bih da mi se jave barem neki od pajdaša s igrališta i iz lože – dobrodošli u Ludbreg, u centar svijeta!
Dodaje značajno:
- Znate, ja sam se dodatno školovao i magistrirao. Da, magistrirao na temu roštilja!
Franjo se ponosi dvojicom profesionalnih pilota iz vlastite obitelji:
- Sin Vladimir je kapetan Airbusa 380 u katarskoj kompaniji, unuk Bruno živi u Moskvi i vozi Boeing 737. Vladek je isprva pokušao i kao nogometaš, ali je brzo prestao. Bruneka lopta nije zanimala nikad, igrao se aviončekima...
Leti i vrijeme. Nedovoljno brzo da bi igrač, sudac i delegat Herenčić išta zaboravio.
- Nije baš tako. Sjećanja blijede, no ta utakmica, HAŠK Građanski - Cibalia, ostaje biljeg mojoj sportskoj biografiji.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
