Čini se da zbivanja u našem nacionalnom prvenstvu idu tempom „korak naprijed, dva natrag“. Nikako da u prvom planu osvane samo pozitiva. Štošta se otrglo kontroli stoga bića, stvari i pojave strše snagom svoje pogrešnosti. Umjesto uživanja u bespoštednoj trci Rijeke i Dinama za naslovom prvaka na dnevnom neredu je zgražanje zbog neshvatljivih ispada, napose onog subotnjeg poljudskog toliko apsurdnog da doista boli glava.
Usprkos tome tjedan ćemo na ovoj stranici započeti neodlučenim rezultatom, 2:2. Dvije ružne naspram dvije lijepe slike.
HAJDUKOVO PILATOVSKO PRANJE RUKU
Da ne bi bilo zabune: incident kojeg je u Poljudu prouzročio zakrabuljeni huligan s osobinama divljaka nema pandana u 25 dosadašnjih izdanja Prve HNL. Bilo je svega i svačega, takve idiotarije nikada, nigdje. Da tip siđe s tribine, ušeta poput narodna heroja, putem uzme oruđe/oružje i dok kompletno osiguranje (redari, zaštitari, policajci, „komandosi“) nijemo bleji dotični neotesanac pod neonacističkim simbolom zavodi vlastitu diktaturu. Tri minute, čak tri beskrajne minute trajao je njegov ludi pir. Sudac Zebec upustio se u bijeg, tako dojmljiv i kvalitetan da će Mario vjerojatno biti oslobođen provjere tjelesne spremnosti na mini-seminaru 25. ožujka u Božjakovini. Nije mu htio pomoći nitko: ni regimenta igrača oba sastava stacionirana u gostujućem kaznenom prostoru, čak ni drugi dodatni asistent Tihomir Pejin valjda zgrožen činjenicom da je razbojnik tom polugom netom prije mogao tresnuti i njega. Djelatnicima reda ni traga ni glasa, dok se jedan napokon nije otputio u akciju grljenja, možda i ispričavanja. Strašno.
Jednako strašno, čak i strašnije, jest očitovanje Hajdukova povjerenika za sigurnost Kristiana Petrica koji umjesto totalne isprike servira nekakve brbljarije o dogodovštinama od Poncija Pilata do naših dana, tobožnju krivnju Dinamova izvršnog predsjednika koji u poljudskoj loži svojedobno nije dopustio da ga ošamari Hajdukov veteran tankih živaca. Onda je osvanulo korektno priopćenje Majstora s mora. Svjesnog da ispad poput aktualnog najviše šteti upravo njemu. Ali nije prošlo ni 24 sata dok predsjednik Ivan Kos – nemoćan u borbi s „ulicom“ koja očito vodi i klub i predsjednika – nije posegnuo za uobičajenim pamfletom o „frustracijama zbog nepravilnosti u HR nogometu“ čime je dakako pokušao pilatovski oprati ruke...
Hajduče, veliki Hajduče, što li ti to rade!
KAKO PACULT VODI CIBALIJU U „PAKAO“
Crno se piše Crvenima s pomalo oronula vinkovačkog stadiona. Poslije nedjeljnog poraza od Istre 1961 pred gotovo nezainteresiranim malobrojnim simpatizerima predsjednik Miroslav Gagro u tih je 0:2 detektirao ne samo slom prvoligaških ambicija, nego i svojevrsni raspad kluba koji će za dvije godine proslaviti stoti rođendan:
- Najbolje je da se ugasimo i krenemo od nule. Druga liga? Ne, ona za nas nije nikakvo rješenje, naprotiv.
Na nesreću, ispostavilo se da nikakvo rješenje nije ni austrijski trener Peter Pacult, zvučno prezime kojeg je zavarao glazbeni hit „Dođi u Vinkovce“.
Kamo sreće da nije došao - bilo bi puno bolje i klub i za njega...
Ne pamti se takva serija poraza, što u pripremama što u službenom natjecanju. Ni takva strategova zbunjenost. Upućeni vele da je PP potpuno pomiješao lončiće – stopere stavio u vezu, vezne na klupu, ostale naizmjence u navalu koja s napadom nema veze. Ta negledljiva „igra“ posljedica je šefove neupućenosti u opću i internu situaciju, voluntarizma koji poprima obrise klasične izgubljenosti. Navodno Gagro upozorava na raznorazne bisere iz svlačionice, nije tajna kako je prvotimcima rekao da neće naći sponzora za plaću ako napokon nešto ne odigraju, potom je, čujemo, trener optužio prezidenta za miniranje atmosfere – zar Herr iz Vienne uistinu lebdi stratosferom, što li će tek biti kad tresne na tvrdu slavonsku grudu!?
Okanimo se turobnosti i uživajmo u svijetlim nijansama. Stižu iz Gradskog vrta i Maksimira...
ZEKIĆ BI SE TREBAO ZVATI BAREM – VUKIĆ
Osijek, eto, maršira. Može u dramatičnim okolnostima kod kuće u finišu meča izgubiti od lidera s Rujevice, može mu se potkrasti loš dan u Kranjčevićevoj kad ga je Lokomotiva parkirala na krivi kolosijek, no može i slistiti izravnog suparnika za europski korak, Hajduka. Nisu nemoguća ni tri boda u uobičajeno teškoj, trpkoj Koprivnici. Ispostavlja se da su porazi plod slučajnosti s obzirom na to da je prava slika drukčija – sve trešti rastrčanošću i sijevanjem prijetnji momčadi koja ima glavu i rep, kluba koji stoji čvrsto i autoritativno vođen znalcima čiji problem nisu financije. Bez odgovarajuće persone na klupi ništa ne bi bilo izvjesno, kamoli zagarantirano. Međutim, Zoran Zekić neprestano potvrđuje potencijal u rangu klase. Ako i izgubi utakmicu, ne gubi kompas, vjeran opredjeljenju i stilu. Vjeran sebi i svojim aksiomima.
Zekić?
Čast prezimenu kojeg su ponosno nosile generacije Zoranovih predaka. Njemu bi bolje pristajalo – Vukić!
HODŽIĆ, DINAMOV HODŽA U KOPAČKAMA
Doima se da taj dečko ne zna stati; zabija kao na pokretnoj traci. Ove kasne zime torpedirao je sve redom:
- Jednom Slaven Belupo;
- Dvaput Cibaliju;
- Jednom Inter Zaprešić;
- Dvaput Split u ligi;
- Četiri puta Split u kupu!
Ukupno deset pogodaka u pet nastupa, dva u prosjeku. Zvuči impozantno, djeluje impresivno. Jer nisu to bile prijateljske revije. Taj 22-godišnji „Lineker iz Sarajeva“ postaje Dinamov dragulj neprocjenjive vrijednosti. Hodža bez minareta, hodža u kopačkama. Rođeni goleador, „ubojica dječjeg lica“ koji žilet rabi u rijetke petke. Radujmo se spoznaji da je tu, u susjedstvu, naš, svaki put spreman za novu bravuru posebna kalibra.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
