- Zašto volim nogomet? To se i ja pitam!
I ovih je dana u Kašteliru, osam kilometara od Poreča prema Vižinadi, u kuću koju s onom na Bukovcu godišnje dijeli pola-pola.
- Tako je već jedanaest godina. Ja sam zapravo mitsko čudovište, vlasnik Istrovnice koju mi je župan dodijelio u Bujama. U Zagreb svraćam kad moram.
U subotu se veselio pobjedi trećeligaša Jadrana, neobičnih 7:5 protiv Stupnika.
- To je rezultat, a ne 0:0. Nije nogomet šah, staviš glavu među dlanove i dumaš. A promatrači zijevaju.
I on je dječaštvo proveo igrajući tamo u Dubravi:
- Na uličnom betonu, pogotovo na crvenom ili crnom lešu, prašnjavoj šljaci oštroj poput žileta. Druženje s loptom, gumenjačom proizvedenom u tvornici Tigar Pirot, bilo je obvezno kao i odlazak na ručak. Kad se probušila postala bi mala, teška i brza kao metak, golmanima noćna mora.
Tata Božidar, „Boško iz Splita rodom iz Omiša“, uživao je u balunu i, dakako, Ajduku:
- Za njega je nogomet bio zlatno tele. Zauvijek su mu se urezale slike sa Starog placa pod murvom kod Plinare, bili dres, huk s prenatrpane tribine. Poslije pak prijenosi na televizoru EI Niš, famoznom Grand Coloru za milijun i 600 tisuća dinara dočim je Stojadin koštao četiri i pol milijuna. Morao sam gledati i ja.
Napose momčad s Holcerom, Buljanom, Mužinićem, Žungulom, Jerkovićem, kasnije s braćom Vujović:
- Najpopularniji je bio Šurjak. Najbolji trener Ivić, kad bi on pojasnio, sve je jasno bilo i onima koji dotad nisu imali pojma: zašto dvojica čuvaju jednoga, zašto se igra mozgom a ne nogama, zašto obrana počinje u napadu... Fantastično.
Nisu ga baš impresionirale nečije proslave ili tuge, suze bilo kojeg porijekla, jer nije se dokraja poistovjećivao s akterima:
- Ne zanimaju me tuđi uspjesi. Naime, uspjeti želim ja! Ipak mi je sve to bilo isto. Trčiš, uklizavaš, blokiraš, promašuješ, zabijaš. A opet, intrigira cijelo vrijeme. I danas.
Ako i ne prati pozorno, prati stalno. Više spontano nego namjerno. Zato što nogomet ima sličnosti s umjetnošću, s glumom:
- Kako ne. Velika je razlika je li na sceni Mrnjavčević ili Messi!
Lea smatra najvećim na svijetu:
- Obje noge su mu čudesne.
Poneko slovo o drugima?
- Riberyja krasi nevjerojatna snaga volje, on je Srna puta pet. Vrlo mi se dopadao Henry, hitar, opasan, raznovrstan. Lewandowskog nosi životinjski poriv, vječita glad.
Nešto o našima?
- Kod Bobana je isijavala inteligencija, bez odmahivanja na sučeve odluke, bez jeftinih štosova, zidaneovski stil lišen „padavičarenja“, gospodski. Sada nitko nije ravan Modriću. Sviđa mi se robusni tehničar Pjaca. Svakako i Mandžukić, najkvalitetniji i najvažniji branič Juventusa, favorita aktualne Lige prvaka. Uglavnom oduševljava Livaković i još jedan iz Dinama, kako se ono zove... gospodar lijevog boka... reprezentativac osobite klase... da, Pivarić.
Nije fan Barcelone:
- Što je bez Messija? Ne razumijem: lopta je u tvojem posjedu 76 posto vremena, nanižeš 814 pasova „ja tebi, ti meni, ovaj onome, onaj ovome“, onda jedan zakasni, akcija se presiječe, slijedi protivnikova okomica i tvoj poraz. Čemu toliko pimplanja, za lažnu atraktivnost i klasičnu dosadu?
Štošta Pervan zamjera izbornicima:
- Ide se na SP 2014. Otvorenje je s domaćinom. S porazom se pomirimo već u avionu „jer to je Brazil“, peterostruki svjetski prvak. E, „to“ je ono što mi ide na živce, ta udivljenost, forsirano strahopoštovanje. Takvi smo i u politici, tresemo se pred EU, pred nekim „žgadijama“. Zašto, zar smo mi bezveznjaci!? Olako patimo i padamo. Ili EP 2016. Konkurenti Portugalci u nervozi i panici, dišu na škrge, ističu se isključivo gaženjem - u prvom planu su im kramponi. Siloviti Pjaca ulazi u samom finišu, a čim uđe sveže ih u čvor, frka na kvadrat. Na žalost, prekasno. Zbog čega glumiti sluge pokorne i čučati iza pretjeranog respekta, pa ne zovemo se Strahotići kojima je glavni zadatak predati se unaprijed!
Još jedan primjer:
- Dinamovci polaze u Madrid, Realovcima. Ključna trenerova napomena glasi „Bit će mi čast upoznati njihovog trenera“. Mourinha. Ma daj, što se bojiš, otiđi tamo i razvali ih k'o zvečku, rastavi na dijelove, na proste faktore!
U tom kontekstu dodatna poruka:
- Nema opravdanja za 0:3 s Estonijom...
Kako će završiti utrka za državnog prvaka?
- Rijeka ima kompaktnost i konzistentnost. Čini se da je Kek frajer s pokrićem. Ne priznaje nikakvo samoupravljanje, s lica mu se očitava da s njim nema labavo. Iako je Slovenac, želio bih ga na čelu hrvatske selekcije!
Željko se često zeza na račun Dežele, radi njene teritorijalne skučenosti, zamjeraju li mu dečki u policijskoj i carinskoj odori na meji?
- Ma kakvi, dapače. Uvijek sam dobrodošao. Veličina ne igra ulogu.
Ni činjenica da mala Hrvatska ima toliko sportskih asova?
- Što bi rekli, što bi morali Kinezi, kojih je milijarda i pol? Nas Hrvata je 4,5 milijuna, Norvežana neznatno više, a koliki im je suficit, 750 milijardi! U sportu je bitan mix gena, bogatstvo različitosti od Sjevernog Zagorja do Južne Dalmacije, od Istre do Baranje.
Što njega toliko veseli u Kašteliru i široj okolici?
- Ljudi. Oni su posebna vrijednost. Zaljubio sam se u njihov odnos prema poslu, kulturi, taktu. Prema svemu i svima. Stoga smo stopljeni u cijelosti.
Kako stoji s glumačkim obvezama?
- Imam nekoliko možebitnih uloga. Najranije bih glumatao u nekoj seriji.
Stand-up nastupi zahtijevaju mnogo truda i koncentracije?
- Ne, ako ste nadareni. To vam je tako – ne može svatko operirati tumor oko kojeg su se oplele žile. Jedino svatko može biti predsjednik.
I predsjednik države, i predsjednik DVD-a!
- Teže se dokopati liderstva među vatrogascima.
Kakve su šanse za novo izdanje kultne Večernje škole?
- Neznatne. Nužno je puno izazova, inače nema smisla. Prevladava zasićenje – ne publikino nego autorovo. Posrijedi je jahanje mrtvog konja. U svakom trenutku možeš biti ovlašteni knjigovođa, nipošto i kreativac. Nisu svi kao Buffon, koji sjajno brani i u 39!
Nismo spomenuli Blaževića, trofejnog vođu Vatrenih?
- Ne znamo se. Gledam ga po djelu, kažu da je majstor motivacije. Salutiram pred Suncokretima glasovitog Van Gogha, ali kad bih ga upoznao možda bih pobjegao. Rađaju se mnogi, no ističu se samo pojedinci. Grupa građana ne znači ništa, nisu dvadesetorica nacrtala Mona Lisu!
Prije sedam-osam godina Pervan je bio Blažičkov sukomentator s utakmica Prve HNL. Sjećanja?
- Divio sam se Ivici: ne terenu se ne događa apsolutno ništa, a on govori li, govori, govori, čovjek bi pomislio da se nadmeću Boca Juniors i Manchester United, a ne Lokomotiva i Cibalia. Objasnio je da se radi o zakonu struke. Ja tako ne bih mogao, ja bih dobio otkaz. Tek sam naglasio da je hrvatsko prvenstvo identično talijanskom: u oba igra Inter!
Jednom se simpatično našalio na Ivekov račun, što je zasmetalo mami Blažičko:
- Bila je na izletu u Africi pa za poklon donijela paštetu od antilope. Vjerojatno me htjela skratiti za glavu...
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
