Još je u Splitu, odlazak na Brač, u omiljenu Milnu, malo je prolongirao i zbog ne baš idealnih vremenskih prilika i zbog definitivnog obračuna sa zdravstvenim problemom:
- Nešto se zakompliciralo s krvnim sudovima, pa sam bio na operaciji u Zagrebu. Na „propuhivanju“ i odstranjivanju četiri prsta lijeve noge, radilo se o nekoj vrsti gangrene. Jedva čekam kupanje, da i more učini svoje – priča Stanko mislima već u zapadnoj bračkoj licu, „tamo prema Šolti, odakle smo mi Poklepovići, računajući i Lukšu“.
Lukša je bio Hajdukov golman, normalno da se prezimenjak prvo sjetio njega.
- Nismo rođaci, nemam osobite svojte.
Glavno da oduvijek i zauvijek ima Ajduka!
- Ah, Bili... Ne idem u Poljud, ali stalno sam pred televizorom. I nisam oduševljen, dapače, razočaranje je veliko.
I sada, kad su rezultati tako dobri?
- Gledam šire. Krivo mi je što nema preoblikovanja igre, time se nitko ne bavi... U stručnom smislu sve se svodi na mrvljenje – bez određenosti i uređenosti!
To je njegovo područje interesa, gen brušen promatranjem djela Luke Kaliterne i Tomislava Ivića, strast za izučavanjem same suštine i poželjne svrhe.
- Nogomet se preobrazio, sve se svodi na tri ključne točke: maksimalnu brzinu, preformaciju naprijed, preformaciju natrag.
Zato slijedi repriza ključne rečenice:
- Ne, time se nitko ne bavi.
Bavi se on. Što je zaključio?
- Nužna je preciznost izvedbe, famozna tehnika u pokretu, u punom trku. Pa korelacija s ostalim faktorima. Ta brzina se pak naslanja na tranziciju. U napadu moraš „prepoloviti“ protivnika, u obrani ga gustoćom natjerati da nije u stanju osmisliti akcije.
Zapreka je dakle u (ne)stručnosti trenera?
- Apsolutno. Ne prate trendove. Ne teže automatizmu. Zaboravlja se da igra nije raspored/model/sustav; raspored je sredstvo.
Htio bi postaviti „okrugli stol“, razviti raspravu, smeta ga opća pasivnost:
- Sve je učmalo. A drugi odmiču.
Vraćamo se Hajduku:
- Istina je, sada bilježi rezultatski napredak pa ostavlja pozitivan dojam. Međutim, uglavnom nije tako. Jednom sam gledao trening Marijana Pušnika, zamijetio da niti jedna vježba nije izvučena iz igre zbog čega joj i ne pridonosi. Slovenac me barem nije potjerao, za razliku od Damira Burića. Pitao sam „Mogu li tu stajati...?“, ispalio je „Ne možeš!“ Naravno da sam se pokupio bez riječi. Nevjerojatno. A Ivić je uživao u razmjeni misli, stavova, rješenja, poticao duge razgovore, tražio nove putove.
Zna li Španjolca iz Katalonije?
- Joana Carrilla? Nisam ga dokraja snimio. Osjećam da nešto nije u redu s njegovim postavkama i globalnim nogometom kojeg zagovara, valjda stvara, nadamo se značajnijim pomacima.
Poklepović nastavlja:
- U modernom nogometu iskristalizirale su se tri kote: vrijednost igrača, vrijednost igre i transfer kao poanta planske reprodukcije.
Kako glede toga stoji MAXtv Prva liga?
- Nije ni blizu europskoj interpretaciji. Što ćeš pred 200-300 gledatelja, Hajduk ih ima više nego svi drugi zajedno. Nema odgovarajućeg poticaja. Pogotovo financijskog.
Zar ni na Rujevici?
- Rijeka ima trenera, klasičnog, pravog. Matjaž Kek utemeljio je raspored, stalno jednak, mnoge se stvari realiziraju i žmireći. Ako „to“ i nije posebnost, jest čistoća i kontinuiranost bez izvedbenih oscilacija.
Dinamo ili blista ili šepa?
- Nikad nisam izgubio od Dinama! Hajduk mu je prošlog vikenda srezao potenciju, očitao bukvicu zbog koje mora prekinuti 11-godišnju zasluženu dominaciju. To je u redu, neka se razmašu i drugi. Veselilo bi da bljesne i RNK Split, moj Split.
Nije dvojbeno da će prvak biti Rijeka, stiže li u taj đir i Majstor s južnih obala?
- Kapacitet je zgodan. No trebaju se poklopiti razne okolnosti. I tuđe slabosti.
Ovih dana slavi jedan naš stručnjak, Branko Ivanković, lider s Persepolisom, ponosom Irana kojega je upravo Špaco ranih devedesetih dvaput odveo do titule:
- To je klub-gigant. Institucija. On i također teheranski Esteghlal. Prvi je narodski, drugi gospodski. Drago mi je da su me na glasovitom stadionu Azadi naslijedili brojni Hrvati: Tomislav Ivić, Ivica Matković, Vinko Begović, Zlatko Kranjčar, vrlo uspješno, eto, i Branko Ivanković. Iranci vole Hrvate.
I Hrvati njih, navodno potječemo s tih prostora...
- Gdje smo ono stali u vezi s igrom? Osnovni elementi, tehnika i taktika, ni na trenutak ne smiju biti zapostavljeni.
Igre nema bez igrača?
- Da, s važnom napomenom: dovoljna je i jedna osobina to jest vrlina da se pojedinca ugradi i uklopi u kolektiv. U vezi s tim je i nastala sintagma „planska reprodukcija“. Unapređuješ ono što momak ima, što nosi: brzinu, okretnost, živahnost, tehniku, dribling, pas, udarac. Bitan je znanstveni pristup. Bitna je pozorna obuka. Do četrnaeste godine svi su na okupu, zatim se postavljaš ciljano, dižući ono što individualca krasi, svrstavajući ga tamo gdje spada. Ništa bez učiteljeva znanja i umijeća!
Priča da je taktička dakle momčadska okomitost uvjet bez kojeg ne ide:
- Ne prolazi ono staro: okolo, naokolo, idem šorom pa kamo stignem. Ni govora: moraš ići izravno, po šansu, gol i pobjedu, inače si gotov.
Kako mu se čine Vatreni?
- Ja sam zadovoljan. Prigovarali su Anti Čačiću, prestrogo, čak apsurdno. Ako i nije prošao YU-ligom, ako nema nogometašku karizmu, dovoljno je spretan i sposoban da s reprezentacijom ode na još jedno veliko natjecanje, na SP u Rusiju. Momčad je više nego solidna, praktički svi prvotimci igraju vani, primaju drukčije informacije.
Prednjače Luka Modrić, Mario Mandžukić, Danijel Subašić, Ivan Rakitić, sve češće i Mateo Kovačić...?
- Modrić je vrhunski po prepoznavanju toka zbivanja, Mandžukić izrazito svestran, prolazi po svim stranama, fantastičan i u defenzivi. Prvoklasna kvaliteta. Nizom pluseva predstavlja se i mali Kovačić. Presudno je da trener/izbornik izvuče i afirmira njihove osobitosti.
Stanko načas skreće na paralelni kolosijek:
- Ne razumijem Hajdukovu praksu: dovodi šefa struke odasvud premda je najveći izbor kod kuće, a tvrdim da su Split i Dalmacija lansirali 20 pa i 30 šampionskih trenera: Peru Nadovezu, Zorana Vulića, Ivana Katalinića, Mišu Krstičevića, Antu Mišu, Ivana Gudelja, Igora Štimca, Slavena Bilića, Gorana Vučevića..., zašto ne i Joška Jeličića koji je superioran komentator, tumač najfinijih nijansi, sigurno bi se snašao i na terenu. A ovi iz kluba neprestano lutaju pa uzmu nekog iz PM!
Izbjegava usporedbu nogometaških generacija:
- Ne možeš u isti koš trpati Stanleyja Matthewsa te Bajdu Vukasa i ove moderne asove gladijatorskog profila, pa danas se brže trči no što se nekad mislilo! Nemaš vremena ni za što ako nisu u savršenom tjelesnom izdanju iako tehniku uvijek sačinjavaju isti elementi – netko ih iskaže, netko ne. Jedino je brzina kategorija iznad, ona diktira sve. Valjda podvući i da je najjači tzv. momčadski dribling.
Divi se frekvenciji koraka Lionela Messija:
- Toga čarobnjaka ne stigneš pročitati, kamoli zaustaviti!
Tko je najbolji u povijesti, on ili Arantes Pele odnosno Diego Maradona?
- Nikad nećemo doznati bi li Pele i Maradona u ovoj suvremenosti egzistirali kao i u svojoj ili bi ih satrli.
Podsjeća da povijest, ova naša, bilježi vedete poput Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog i Davora Šukera, također i „nevidljive majstore“. Koje?
- Prvo se sjetim Slavena Bilića. Nije ga krasila ni hitrina ni bogznakakva vještina, nije dominirao elegancijom čak ni skokom, ali je bio jako pametan. Takav je i kao trener, zbog toga cijenjen i pozivan na zvučne adrese.
Zašto Stanko Poklepović - Špaco toliko voli nogomet?
- Zato što mi je opsesija!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
