Pobojali smo se da od razgovora s Franom Vitaićem neće biti ništa jer isprva nije reagirao ni na SMS ni na poziv. A onda ne samo ugodno iznenađenje već i pohvala:
- Kako se ne bih javio, pa ja sam pročitao mnogo više vaših članaka no što ste vi odgledali mojih utakmica!
Karizmatski vezni topovska udarca i tog je popodneva bio zauzet „nadmetanjem“ s dvojicom malih sinova:
- Maro ima nešto više od četiri i pol godine, Franko nešto manje od godine i pol. Naravno da su nemirni, koriste svaku priliku za igru sa mnom. A uskoro moram na trening.
Splićanin Frano živi u Ernestinovu pokraj Osijeka, u kući roditelja svoje supruge Sandre, liječnice, specijalistice transfuziologije. Upoznali su se dok je prije točno jedno desetljeće zastupao Bijelo-plave iz Gradskog vrta.
- Odavde do stadiona u Vinkovcima ima tridesetak kilometara, koje autom svladam za 25-30 minuta.
Sad je zgodno, čak ugodno, i njemu i klubu :
- Šest mjeseci mučili su me prednji križni ligamenti lijevog koljena. Jesam dešnjak, ali ni lijeva nije samo za hodanje. Izbjegavao sam operaciju i dug oporavak, nekako se „skrpao“ i, eto, nije loše.
Dapače, zabio je sedam vrlo bitnih pogodaka. Najbolji kad je najteže.
- Znamo da Split nije izborio licencu i da smo na neki način već osigurali doigravanje. Međutim, time se ne zadovoljavamo, za sebe se želimo izboriti sami. Imamo dva boda više. On ugošćuje Osječane, mi Lokose, nije dvojbeno da nam je položaj neusporedivo povoljniji...
Neodlučeno kraj Bosuta odmiče sve varijante i svaki rizik, budući da su Vinkovčani u uzajamnim dvobojima uspješniji od Splitovaca temeljem dviju pobjeda rezultatom 1:0, jednog „miroljubivog“ raspleta 2:2 te jednog poraza 0:1.
- Lokomotiva nam u ovom prvenstvu nije dala ni do daha ni do maha, gubili smo 0:4, 1:4, 1:4. To nas ne obeshrabruje. Neće biti kompletna budući da su trojica njenih s reprezentacijom u Los Angelesu, neki se pak tuže na ozljede, što je olakotna okolnost.
Svakako izostaju Denis Kolinger, Ivan Šunjić i Lovro Majer.
- Da igramo protiv bilo koga zapeli bismo maksimalno, svjesni delikatnosti i važnosti. Posrijedi je šansa koju ne smijemo propustiti.
Nastupao je Vitaić za Cibaliju od 2010. do 2013. kad je ispala:
- Vratio sam se 2015. i pomogao u vraćanju na prvoligašku pozornicu! S tim društvom baš sam sretan, osjećam se kao kod kuće.
Veseli ga i traka oko lijeve nadlaktice:
- Kako ne. Valjda je moja zato što sam najstariji, najiskusniji.
Skromnost nije nužna. Podrazumijeva se da je Frane legitimni lider, nogometaški i ljudski. Osoba na koju se doista može osloniti. Zanimljivo da je kao član Splita i te kako participirao u sezoni 2009./2010. kad je izborena Prva liga!
- I ti dani se pamte.
Zašto je otišao poslije tek 12 mjeseci?
- Nisam se usuglasio s gazdama.
Sa Slavenom i Jozom Žužulom. Vjerojatno glede uvjeta?
- Rekao bih to ovako: žao mi je znanaca i prijatelja iz Parka mladeži. U vezi s financijama mučimo se i mi. Njihovi problemi puno su veći – mnogo je sporova u arbitražnom postupku, previše nezadovoljnih, ne manjka „repova“. Treba se pomiriti sa sudbinom; ako ne ide, ne ide. Upadneš u crnu rupu i spas je praktički iluzoran. Ne radi se o usamljenom primjeru, sličnih je svuda po Europi.
Kako objašnjava procvat vlastite momčadi?
- Činjenica je da se nismo našli s Peterom Pacultom, uvaženim Austrijancem. Početni entuzijazam brzo se istopio. Teško se strancu snaći u našim uvjetima. Srećom, smjena za kormilom bila je pravovremena i sto posto ispravna tako da nas je Mladen Bartolović zaista preporodio. Trgnuli smo se u zadnji čas!
Čime?
- Najviše pozitivom. I pod njegovim vodstvom izgubili smo prve tri utakmice, ali nazirali su se konkretni pomaci. Raslo samopouzdanje. Svojevrsni okidač bilo je 3:1 protiv Slavena Belupa, tad smo do kraja shvatili da možemo, da nismo bez izgleda.
Što je u međuvremenu zorno potvrđeno:
- Više od kvalitete presudio je karakter.
S Mladenom je igrao u svom prvom VK-mandatu, nije komplicirano dokučiti da je njegova produžena ruka, „trener na terenu“.
- Što se tiče trenerstva, u ponedjeljak u Zagrebu startam školovanjem na Akademiji nogometa, za B-licencu.
Brat blizanac Ante, od kojeg je Frane stariji desetak minuta (rođeni 7. lipnja 1982.) već je u tom điru, lani je uveo Orkan iz Dugog Rata u Treću HNL-Jug.
- Bori se, novi je to početak, veliki izazov.
Obojica su bili Hajdukovi juniori u postavi s Darijom Srnom. I Ante je vezni, zavidne karijere u Osijeku te, pogotovo, Splitu.
- Često smo stajali na kontra stranama. Takav je život.
S kim bi adut Cibalije volio u razigravanje za prvoligaški status?
- Ispostavilo se da će jedini kandidati, Gorica i Solin, odlučiti u međusobnom susretu ove nedjelje. Nama je svejedno. Ohrabruje podatak da su u dosadašnja dva play-offa bolji bili klubovi iz Prve lige, jednom se nije ni natjecalo jer je drugoligaš odustao. Sumnjam da možemo podbaciti, pogotovo sad kad smo se sredili. Smatramo da nismo ni trebali biti u ovoj situaciji, naime da smo bolji i od Intera, Istre 1961, pa i od Belupa. Nebitno, ne kukamo. Odradit ćemo sve što moramo i od ljeta nastaviti u istom razredu.
S Vitaićem na čelu kolone?
- Vidjet ćemo. Ne naslućujem zamor materijala. Niti razmišljam o osobnim preokupacijama – svi živimo za petak 26. svibnja 2017.!
Za definitivnu potvrdu 9. mjesta i zalet za, vjerojatno, Goricu.
- Lani smo za Šibenikom zaostajali i 10-11 bodova, na kraju ga stigli i prestigli. Odgovara nam proljeće.
Bude li kapetan u pravom izdanju, u što se ne sumnja, sve će biti lakše. Ne i lako:
- Spremni smo na sve. Iščupali smo se iako su nas valjda svi pokopali. Više nemamo pravo podbaciti, iznevjeriti sami sebe. I nećemo!
Foto: Damir Begović
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
