- Znali smo se dugo. Ja sam šest godina stariji, rođen 1933. Svima je strašno žao što ostajemo bez takvog čovjeka – u prologu je podvukao Ante, nastavljajući: - Posrijedi je djelatnik najuzornijeg kova koji je zaista pridonio i Hrvatskoj i hrvatskom nogometu. Posebno u dijelu koji se odnosi na sustav natjecanja.
Pavlović lako prebire po sjećanjima, napose onima koja sežu u rane devedesete:
- Neven je vrlo konkretno sudjelovao u stvaranju Hrvatskog nogometnog saveza, kad je svoje veliko znanje i bogato iskustvo nesebično rabio za osnivanje, osmišljavanje i organiziranje nacionalne lige; ti prijedlozi bili su dragocjeni. Djelovao je kao osoba do kraja privržena nogometu. Svaki mu je klub bio jednako drag i važan. Iz fokusa nije sklanjao opći, zajednički interes. Zbog takvog stava plijenio je ogromno povjerenje u svim županijama i svim forumima.
Nema dvojbe da će o uglednom suradniku i iskrenom prijatelju biranim rečenicama na Mirogoju govoriti još jedan iz povijesne garde - Zorislav Srebrić.
A „Don Antu“ pitamo za zdravlje, za način kojim provodi umirovljeničke dane:
- Zezaju me noge. Hodam teško. Jasno je da ne smijem stati, da me ne preuzme krevet.
Od 84 životne godine 70 je posvetio najpopularnijem sportu. Čega se prvog sjeti u retrospektivi uspomene?
- Igračke ere u Neretvancu, Zagrebu i Dinamu. Idem, naime, kronološki.
Što je igrao?
- Defenzivca, najčešće u središtu obrane.
U Zagrebu je studirao i diplomirao rudarstvo. Ali se uglavnom nije bavio strukom, zov lopte bio je jači.
- Radio sam u Savezu, republičkom pa državnom, i u Dinamu.
Na pozicijama glavnog tajnika i direktora, u finišu karijere uloga mu je bila savjetnička. Koji se mu dosezi memorirani za sva vremena?
- Dinamov trijumf u Kupu velesajamskih gradova 1967. Nisam bio zaposlenik Plavih, stoga ni neposredni sudionik, no sudjelovao sam u pripremi terena i učvršćivanju temelja.
Na što se to poglavito odnosilo?
- Na angažiranje šefa struke Branka Zebeca. Nećemo o detaljima, priča je previše duga... Zašto je došao, zašto je otišao i tako dalje. A bio je presudan za formiranje hrvatske momčadi koja će bljesnuti u inozemstvu, kad već u tuzemstvu nije mogla zbog famozne „beogradske čaršije“.
Ipak je uspjela, glasovite 1982. s naslovom prvaka poslije 24 godine!
- Uživam u evociranju sjećanja. U svakom detalju. Đuka Prilika bio je predsjednik, ja direktor, Miroslav Blažević trener. Titula najboljeg/najuspješnijeg nije oduševljavala i odjekivala isključivo u sportskim redovima, nego čak i više u društveno-političkim budući da je prouzročila atmosferu nalik onoj iz Hrvatskog proljeća 1971. Jedanaest godina kasnije dokazano je da Hrvatska nezadrživo ide naprijed.
Momčad je bila sjajna, s kojim nogometašem po njegovom ukusu?
- Sa svima. Prednjačili su Marko Mlinarić i Velimir Zajec. Odlično branio Marijan Vlak. Najviše zabijao Snješko Cerin. Presudnim golovima isticao se povratnik iz vojske Zlatko Kranjčar. U međuvremenu ugodno iznenadio Zlatan Arnautović, koji je priliku dobio kad je u JNA morao Srećko Bogdan.
Bio je Pavlović i glavni operativac NS Jugoslavije:
- Četiri i pol godine s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Burno razdoblje!
- Najznačajniji događaj svakako je međudržavna utakmica Hrvatska - SAD 17. listopada 1990. u Maksimiru, kad je pred više od 30.000 gledatelja svirana hrvatska i himna najveće svjetske sile. Dobili smo 2:1. Treba li podsjećati da su otpori bili golemi, da se sve doimalo nemogućim, neizvedivim. Te spektakularne večeri prišao mi je dr. Franjo Tuđman i čestitao: „Vi i ne znate što ste danas napravili!“
Kako ocjenjuje aktualno vodstvo HNS-a?
- Za mandata velikog predsjednika Vlatka Markovića često sam potencirao da ga naslijediti mora Davor Šuker. Samo on. Zbog nevjerojatne karizme vodećeg strijelca Svjetskog prvenstva 1998. godine. Potvrđuje se kolosalna važnost njegovog izbora, čin koji je bio logičan i potreban; jedino se Davor mogao probiti u Izvršni odbor Uefe kao prvi s ovih prostora. Koliko ta činjenica znači našem nogometu vidjelo se kad nam je poslije navijačkih izgreda prijetilo izbacivanje s međunarodne scene. Nerealizirano zato što je u vrhu kontinentalne hijerarhije i Šuker!
Tko je po Antinoj prosudbi najveći hrvatski as, onaj bezvremenski: Bernard Vukas, Davor Šuker, Luka Modrić...?
- Do Drugog svjetskog rata bio je Ico Hitrec, izabran plebiscitarno. U novije doba nije bilo izjašnjavanja. Usuglasili bismo se o trojici-četvorici kandidata, no sigurno bi se oglasili i oponenti.
Nešto o postojećim Vatrenima?
- Pratim sa strane. Sve nas veseli da održavaju razinu kvalitete. Ponekad manjka sportske sreće. Ohrabruje stalna produkcija igrača, koju sam i ja uporno zagovarao, podržavao.
Onda je spomenuo kao za sebe:
- Neobičan je apsurd da hrvatski nogomet toliko vrijedi, ali Hrvatska nikako da bude domaćin EP-u ili finalu dva najcjenjenija internacionalna kupa. Kriv je nacionalni stadion – kojeg nema! Sagradili smo dvorane i bazene, stadion je na listi čekanja. Dokad?
Je li on za obnovu ili za rušenje Maksimira?
- Navodila se i treća opcija: moderni objekt na desnoj obali Save...
Svjestan je ključne zapreke:
- Financije nedostaju svuda. Poteškoće s infrastrukturom osnovna su smetnja i MAXtv Prvoj ligi. U kojoj smo napokon dobili „veliku četvorku!“
Ništa od „velike petorke“ s obzirom na totalni brodolom i njegovog Zagreba, svježeg trećeligaša?
- Ma to je nedopustivo, to se nije smjelo dogoditi!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
