U danima oko Velike Gospe naveliko iščekujemo veliki sudar Olympiakosa i Rijeke na famoznom pirejskom stadionu Karaiskaki. Prozvanom po nacionalnom ratniku-heroju Georgiosu Karaiskakiju s kraja 18. i početka 19. stoljeća, vojnom časniku koji je i te kako pridonio da se Grčka oslobodi autoriteta i nameta Otomanskog Carstva. Famoznom zato što je na njemu u prosincu 1973. godine reprezentacija Jugoslavije s nizom Hrvata (Ivanom Buljanom, Josipom Katalinskim, Juricom Jerkovićem, Ivicom Šurjakom te Tomislavom Ivićem kao članom stručnog stožera) pobijedila Grčku s nužna dva pogotka razlike 4:2 egzekucijom Stanislava Karasija u 94. minuti te izborila doigravanje sa Španjolcima za SP 1974. u Njemačkoj; glasovitu frankfurtsku „majstoricu“ riješio je Josip Katalinski na centaršut Brane Oblaka. Sportske novosti su povijesni mat Grcima oslikale naslovom „Konac djelo Karasi!“, značajniji utoliko što je u 1. poluvremenu isključen Princ s Neretve Duško Bajević. Drugi gol postigao je 20-godišnji Šurjak…
Kamo sreće da ove srijede zabije netko iz CRO-ekspedicije!
Pirej se smatra najvažnijim predgrađem Atene. Golema luka bila je baza popularnog filma Nikad nedjeljom s nezaboravnom Nanom Muscouri, umjetnicom koja otpjevala oscarovsku Djecu Pireja, a u međuvremenu postala ministrica kulture u grčkoj vladi te se 1987. družila i s hrvatskim novinarima koji su na EP-u u Ateni pratili saveznu košarkašku selekciju pod ravnanjem Krešimira Ćosića.
Večeras bi dakle djeci Pireja trebalo pokazati da ulogu favorita imaju tek na papiru!
Premda Oly s 44 naslova prvaka toliko odskače da tu brojku ne dostižu svi ostali zajedno, predvođeni najžešćim suparnikom Panathinaikosom, činjenica je da su u borbi za prošlosezonski naslov, sedmi zaredom, zarotirana tri trenera: Paulo Bento, Vasilis Vouzas i Takis Lemonis. Dovoljno da uprava 8. lipnja potpiše ugovor s Besnikom Hasijem, koji je u nultoj rečenici podvukao „Ovdje sam zbog nekoliko ciljeva, prvi je najbitniji: dolazak u skupinu Lige prvaka!“ Prema tome, upravo radi ono što prvi put u svojem postojanju traži premijerni prvak Rijeka.
Dakako da Besnik Hasi zna sve o sastavu Matjaža Keka. O kojem ga potanko informira asistent Marko Babić, slavni član slavnih Vatrenih. Ta suradnja i ta snimateljska misija iskristalizirala je Besnikov zaključak „Rijeka je puna odličnih pojedinaca. Izrazito organizirana i disciplinirana te stoga kompaktna, ali i razigrana, opasna. Da nije, ne bi prekinula dugu Dinamovu dominaciju niti iz ove konkurencije izbacila Red Bull Salzburg. Ne opuštamo se nakon njena dva poraza u državnom prvenstvu budući da su europski nastupi nešto sasvim drugo. Normalno da idemo na pobjedu, makar bi nas zadovoljio i remi bez primljenog pogotka“.
Naši sanjaju baš to, loptu u mreži domaćih!
Kombinacija s Babićem nastavak je sjajnih relacija dotičnog Kosovara s hrvatskim nogometom. Otvorenih početkom devedesetih kad je talentirani 19-godišnji ofenzivac iz Đakovice došao u Zagreb, u Kranjčevićevu. Jest odatle posuđivan i pančevačkom Dinamu i domicilnoj Prištini, ali se i vratio pa pristupio ambicioznom drugoligašu Samoboru.
- Pamtim ga kao jako finog dečka i izvrsnog nogometaša – kaže Hrvoje Pešutić, novinar SN koji samoborske nogometaše prati desetljećima. – Blistao je u paru s još jednim zemljakom, Fatmirom Vatom, kasnije prozvanim „albanskim Tevezom“. Nosio dres s brojem osam, nasred terena sve se vrtjelo oko njega, driblera koji se nerijetka probijao do zone šuta. Izvan igrališta sve je respektirao, ponašajući se vrlo jednostavno, susretljivo. Dobro je govorio hrvatski. Mislim da je u Genk otišao zaslugom Tomislava Horvatinčića, pričalo se da je transfer „težak“ oko milijun tadašnjih maraka…
Stjepan Bašić, legenda NK Samobora sa 600 odigranih utakmica, godinama je instruktor NS Zagrebačke županije, odnedavno po tko zna koji put na čelu seniorske samoborske postave. Dijelio je svlačionicu s nimalo bijesnim Besnikom:
- Dapače, svima je bio ne samo simpatičan, nego i drag. Nama je zaista pomogao. Ako se ne varam, stigao je nešto prije od Marija Kuša i Tomislava Butine iz Dinama. Brzo se udomaćio, postao „jedan od“. Kad malo bolje promislim, već u to vrijeme krasio ga je smisao za taktiku.
Nisu se uspjeli probiti u Prvu HNL iako u sezoni 1993./1994. aspiracija nije manjkalo:
- Šef je bio Nikica Cukrov. Prilično brzo ga je zamijenio Franjo Džidić. Nedostajala je logistička podrška da bismo se ravnopravnije nosili s Marsonijom – priča Bašić. – Hasi i Vata u napadu su uglavnom stvarali čuda, primjerni u svakom smislu. Ma, Samoboru su Albanci redovito bili pravi, prije spomenutih solidan je dojam polučio Burim Zaimi, inače majstor s parketa, najbolji igrač „Kutije šibica“ sredinom osamdesetih. Svima su ostali u lijepoj uspomeni. Ovdje su se afirmirali pa zasluženo otišli prema zapadu.
Nedugo potom klub je preuzeo Marinko Boban, Zvonin otac. Prvoligaški san dosanjan je uoči runde 1997./1998. Na žalost, trajao je samo jednu godinu. Te kote zasad su nedostižne.
Besnik Hasi ostvario je u Samoboru učinak i status poput već rečenog Tomislava Butine i(li) Igora Bišćana, Tome Šokote, Antonija Franje, Slađana Ašanina, Veldina Karića, Jasmina Mujdže te domaćeg dečka Dražena „Jimmyja“ Stanića. Rundu za almanahe.
Nadamo se da će s Rijekom biti lošije sreće!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
