Da, valjalo je samo pisati, hvatati rijeku slova-riječi-rečenica iz kojih se nije nazirala gorčina. Jest izvjesna sjeta, razočaranje pomiješano s optimizmom koje podrazumijeva neizrečeno pitanje „Je li baš moralo biti ovako…?“ Darko Raić-Sudar govorio je u dahu. Tiho i razložno. Ovako:
„Teško je. Međutim, ne damo se, ne sustajemo u granicama mogućnosti i nemogućnosti. Čekamo ovaj petak zbog najava da bi Švicarci zaista mogli uskočiti i sve spasiti. Isprva je Austrijanac navodno nudio više, što vrijedi kad nije dostavio ništa i stalno smo na nuli. Ispod nule.
U odnosu na prošlu sezonu nemamo trinaestoricu standardnih prvotimaca. Eto, i Mitrevski je podnio zahtjev za „papirima“ budući da šest-sedam mjeseci nije dobio plaću, a propis u takvim slučajevima, kad 90 dana nema uplate, omogućava raskid ugovora na štetu kluba. Nije čovjek mogao izdržati, slomio se psihički i otišao kući u Makedoniju. To je tako, pukne glava kad ne nazireš izlaz. Ne trenira ni Gotal, ne znam je li već u Austriji, ovdje ga nema. Očito ne vidi smisao ostanka. Na takav potez spremaju se još četvorica-petorica. Srećom, prevladava čvrsti stav da se odigraju četiri preostale utakmice lige sa Slavenom Belupom, Rudešom, Dinamom i Osijekom te četvrtfinale kupa u Maksimiru, i nekako dočeka zimska stanka. Onda bi se do nastavka prvenstva 10. veljače valjda pronašlo pravo rješenje.
Grad Pula ne može pomoći, nema zakonske osnove s obzirom na to da je Istra 1961 privatizirana. Zasad opstojimo zahvaljujući nesebičnoj pomoći prijatelja. Jedan od njih - reći ću tek: Toni - u svom restoranu omogućava momcima obroke, da baš nisu na sendvičima ako bi imali koju kunu i za njih. Da i hoće, želi, može jako dugo nitko ne uplaćuje veće sume radi blokiranog računa jer bi se stoga na ta sredstva bacili brojni vjerovnici, neisplaćeni dobavljači; kad nagrnu, za nas nema šanse…
U klubu nema nikoga od vodstva, direktor Podnar iz Zagreba je svratio prije dva mjeseca. Vlasniku Gloveru ni traga ni glasa. Jedino smo mi tu, dolazimo, treniramo, igramo. Ne sustaju ni mlađi uzrasti. Skupilo se nešto od prodaje ulaznica za susret s Hajdukom, podijelili smo dečkima za najnužnije potrebe. Napokon su proslavili, nazdravljajući šalicom kave, jednom jedinom! Problem je što velikom većinom nisu odavde, domaći, tako da žive jadno, valjda troše onaj zadnji dio ionako tankih zaliha. Dovoljno za preživljavanje. Eto, došljak iz Ukrajine, Matyaž, ovdje je sa suprugom, nemam pojma kako mu ide od ruke spojiti kraj s krajem bez ikakvih primanja od sredine srpnja.
Zapelo je s isplatom 3,1 milijun kuna temeljem Dinamovog lanjskog sudjelovanja u Ligi prvaka, spasonosnom svotom od koje smo dobili 1,5 milijuna koliko je potrošeno i za stanovite Gloverove investicije u kamp. Svuda same blokade. Onda je normalno da četiri-pet mjeseci plaću nisu dobili novi igrači, pet-šest oni koji su u Puli duže. Ja? Ni lipe od svršetka svibnja kad sam službeno imenovan prvim trenerom. No ništa strašno, egzistencijalno opasno - ja sam lokalac već 14 godina i hrani me obitelj.
Eto tako. Borimo se. Jasno da se najmanje bavimo nogometom. Glover je u 12 mjeseci podmirio troškove eventualno za jedan i pol. Tako da smo u situaciji kakvu su u novije vrijeme prolazili Kamen Ingrad, Varteks/Varaždin, Karlovac, nešto slično lani i Split. Čisto krpanje, do potpunog sloma.
Grozno je, ali još živimo!
Podrazumijeva se da je nemoguće tražiti maksimum na treninzima, naravno da se stanje odražava na stotinu načina, premda dominira čvrsta vjera u opstanak. Svaka čast momcima, toliko strpljivima u ovoj kupovini vremena. Naša se svakodnevnica uglavnom svodi na nadu, na vapaj 'Možda se nešto dogodi pa preokrene, možda, možda…' Dani idu, pomaka nema. Da petka 24. studenoga? Kamoli puste sreće.
Tko zna kako će biti ove subote u Koprivnici. Jedna briga manje: koordiniranom akcijom Županijskog saveza s višom instancom osiguran je iznos za plaćanje busa i jednodnevnog boravka. U natjecateljskom smislu ključan će biti dvoboj s Rudešom na Drosini onog tamo ponedjeljka, naime pobjedom bismo valjda izbjegli posljednje mjesto i bili koliko-toliko spokojni. Nakratko se udaljili od sumornih misli o ključu u bravi. Da barem odnekud igračima kapne minimalna akontacija, siguran sam da bi terenom letjeli. A možemo dosta, zar nismo dokazali protiv Cibalije, dvaput nedavno u Vinkovcima. Hajduk nas je ubio u prvom poluvremenu, potom smo smanjili na 1:3 i propustili penal…
Izdržat ćemo još tih dvadesetak dana do svršetka sezone. Tješimo se čekanjem gazde, bilo kojeg, bilo odakle. Pravoga, ne pogrešnoga. Ako ga ipak ne bude, slijedi opći raspad“.
Toliko ovog četvrtka Darko Raić-Sudar, Slavonac u Istri. Profesionalac koji se žrtvuje u cijelosti. Nekad izvrsni vezni, sada podjednako kvalitetan stručnjak. Podrazumijevale su se dobre želje prije no što smo spustili mobitele. Smatra li, vjeruje li da su ostvarive? Ili je prepuštenost sudbini jedina alternativa na koju su osuđeni i on i njegovi nogometaši?
Činjenica da se ne predaju usprkos svemu već je jednaka pobjedi!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
