Ovo je naš izbor trojice najuspješnijih i trojice koji sigurno nisu zadovoljni premda bi im - s obzirom na okolnosti - bilo nepravedno spočitavati neuspješnost. Zato primjenjujemo tradicionalne pojmovne gabarite:
Dobitnici
1. Mario Cvitanović
Njemu je najveći te valjda najdraži kompliment što se Dinamo već proglašava prvakom, iako se s tom konstatacijom ne smije složiti, barem ne javno, jer je oprez majka mudrosti. Tu je i ona famozna definicija „Ništa nije gotovo dok se ne potvrdi matematički, dok igra teorija…“ Ali 12 bodova prednosti u odnosu na Hajduk, 14 ispred Osijeka i 15 koliko bježi Rijeci ne ostavljaju sumnju. U Cvitanovićevom slučaju važna je činjenica da je momčad preuzeo dva dana do službenog polaska s centra. Da je upao. I pao doduše na prvoj europskoj prepreci. Sve ostalo bilo je furiozno. S kadrom kakav je bio i lani, u međuvremenu osnaženim kapetanom Ademijem. Neki prigovaraju i tehničkoj izvedbi i umjetničkom dojmu, što ne drži vodu. Zato što su Plavi osvojili 83-84 posto bodova pa tu prestaje svaka rasprava, i sva zluradost. A startaju zaslužene čestitke.
2. Željko Kopić
Smiješne su ocjene da novi strateg Hajduka zapravo ništa nije promijenio. Što znači da ništa nije donio. Takve su se rečenice lijepile i izborniku Daliću, autoru čudesnog preporoda pod naslovom „Spas u zadnji čas“. Više je nego opipljivo to što je Kopić napravio, dovoljno je sjesti pa zbrojiti četiri pobjede u pet liga-nastupa uključujući matiranje Rijeke u Rijeci i Lokomotive u Zagrebu kakvima se baš nije svjedočilo. I jedan remi, s Osijekom, kome je fantastično uzvraćeno eliminacijom iz kupa u Gradskom vrtu. Evidentan je dojam da onaj „specifičan“ dio splitske publike nije jer ne želi prihvatiti tog zagrebačkog Osječanina, kome bi najradije zviždao. Torcida je malo rastrzana pritajenim zadovoljstvom serijom uspjeha i trpkim nezadovoljstvom što nema elemente za uobičajenu „antiprotivnost“, nekako joj se situacija ne uklapa, ne poklapa…
3. Darko Raić-Sudar
Sudario se taj čovjek s hrpom problema. I ne da se usprkos svemu, za inat. Još živi i on i Istra 1961. Ne zna se, doduše, dokad će Zeleno-žuti trajati na prvoligaškoj pozornici lišeni najelementarnijih uvjeta. Kad kune nema ni na puškomet, kad za čaj dobivaju od ponekih kolega potaknutih čistim suosjećanjem. Kad igrači dižu sidro i bježe pazeći da se nehotice ne okrenu i vide taj očaj. Beznađe svuda, osim na natjecateljskoj tabli na kojoj Puljani zimu dočekuju na spasonosnoj poziciji br. 8. Hoće li to nekoga trgnuti? Normalno da Raić-Sudar s malobrojnom skupinom istomišljenika-jurišnika neće izdržati dalje od blagdana Sveta Tri kralja. Ionako su on i ti sve malobrojniji momci udarcima sudbine izranjavani sa svih strana. Bit će apsolutna šteta ode li njihov opasno zaljuljani prvoligaš pod led i zatim krene s amaterskom iskaznicom. Dokad, dokud?
Gubitnici
1. Inaki Alonso
Na kontu Rudešana je tek petina bodova. Ne može se živjeti od spektakularno-senzacionalne pobjede u Poljudu ma koliko godila novom članu profesionalnog razreda, status se osigurava ravnopravnim nadmetanje sa sebi sličnima. Shvaća li Španjolac da pridošlice iz njegove zemlje nisu na razini HT Prve lige, da je ipak premalo ovdašnjih snaga kombiniranih od rutinera i poletaraca? Ili se plaća ceh neiskustvu, pretjeranom neoprezu kad su posrijedi kartoni, svakako i autogolovima i propuštenim šansama. Slaba je utjeha da je tim dosta često izgledao zgodno, potentno. Brojke ne lažu. A one su zasad loše. Dakako da nije kraj; sve se da promijeniti, popraviti. S napomenom da taj izraz, promijeniti, ne predmnijeva pozdrav „Adios, amigo!“ simpatičnom Alonsu. Ili se možda varamo. Za pretpostaviti je da bi se domaći stručnjak lakše snašao i brže prilagodio.
2. Mario Tokić
Njega doduše nema u aktualnom pelotonu, morao se povući voljom uprave. Na ovoj listi je upravo zbog toga. Lokosi misle da jesen nije bila prava pa, eto, mijenjaju. Tolike promenade, napose igračke, nema na drugim adresama. Dakako da Tokić razložno spominje Bočkaja i Grezdu, Kolara i Rrahmanija, Zagorca i Marića, Fiolića, Ćorića, regimentu jakih provjerenih aduta bez kojih je ostao. U zbrajanju i oduzimanju zasluga i propusta vjerojatno nije fer što je ostao bez posla, ali tako to ide - nije usamljen, praksa je odavno uspostavljana i trener je ključna meta izjalove li se planovi poduprti ambicijama. Iako je točno da bi ta lokomotiva trebala vući bolje s Majerom i Ivanušecom, Šunjićem i Capanom, Šemperom i Karačićem, Kolingerom, Krstanovićem… Mario je bivši, nigdje ne piše da neće biti i budući. Kolo sreće se okreće. Gubi se i dobiva. Traje.
3. Matjaž Kek
Da, i to je moguće. Da totalni junak prvog dijela sezone sklizne za pola oktave niže. Adekvatno spomenutom zaostatku za maksimirskim trkačima, 15 koraka koji ne obećavaju dolično priključivanje na proljeće. Previše je tih sedam poraza, naime – nismo navikli. Teško je shvatiti i prihvatiti da bez dvojica protagonista, istina sjajnih kakvi Andrijašević i Ristovski jesu, toliko toga postane drukčije, skromnije. Jasno da Kek nije gubitnik u klasičnom smislu; jedini je, uostalom, ulovio Europu, a plasirao se i u polufinale Kupa, ali povijesni trijumf letvicu je spontano podignuo pa se potom svaki zaostatak čini pretjeranim. Nemamo grižnji savjesti budući da je i on, sukladno vlastitom sportskom credu i ljudskom kredibilitetu, nerijetko poticao kritičnost i samokritičnost, po čemu je također osebujan lik nogometa u Hrvata kojemu jedan Slovenac eto pridonosi redovito!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
