Činilo se da je Airbus 319 prekršten u Pulu moguće uloviti za rep dok je nakratko letio u koordinatama Trga bana Jelačića. Sigurno su Luka Modrić i osvajači drugog mjesta na SP-u vidjeli što im se sprema na glavnom državnom poligonu za svetkovine. Ako su u međuvremenu i htjeli požuriti na pozornicu, ispriječile su se objektivne okolnosti – umjesto 30 minuta putovanje otvorenim busom protegnulo se na 5:30 sati jer trebalo je mahnuti nebrojenim zemljacima koji su se natiskali oko trase, i na njoj.
Dakako da je nacija drhtala što od zanosa što od uzbuđenja. I na pozamašnom kabrioletu koji je vozio pod sloganom „Srce vatreno ponos Hrvatske“ bilo je vrlo živahno, burno, posebno. Momci koji bi - da nije ponestalo sreće i pravde - dvadesetak sati ranije Tricolore zavili u crno napokon su se opustili shvćajući da nemaju žaliti ni za čim budući da su dali sve.
Zato je oduševljenje i poprimilo planetarne razmjere. Zbog tako male zemlje i njenih tako velikih junaka za koje se navijalo spontano, iskreno i odano. Cijeneći kvalitetu igranja i kulturu ponašanja jedanaestorice u „kockastom“ i onih koji su također stupali na teren ili dežurali u tehničkom prostoru. Nitko drugi nije pokazao toliko vještine, sjajnog nogometa protkanog klasom i snagom, da se psihološka stabilnost bazirana na karakternosti i ne spominje. Finale su presudili detalji, o kojima više nema smisla raspravljati. Neka ostanu za naknadne, povijesne analize.
Silna ljubav Hrvata naspram svojih mušketira kuliminirala je tim dočekom prepunim emocija. U srebrnim redovima najmirniji je po običaju bio Zlatko Dalić, izbornik zlatnih referenci te pogotovo sposobnosti. Uvažavajući izabranike u svakoj želji i težnji, s obzirom da je to ponajprije njihov trijumf.
Pohvalna je pritom javna, strasna potpora tenisača-gospodina, kojemu su Vatreni uzvraćali na isti način tako da je s obje adrese u prvom planu bila ljudskost, u drugom impresioniranost uzajamnim postignućima.
Nadamo se da je stručni šef ruske ekspedicije rekao sve glede onih koji ga nisu uvijek podržavali, ili ga baš nisu željeli. Uostalom, rado ističe kako je uživao golemo povjerenje i punu potporu onog najvažnijeg, predsjednika HNS-a Davora Šukera. Tako je iskovano „presveto trojstvo“ uprave, struke i momčadi bez kojeg ne bi išlo.
Nije dvojbeno da tobože ide ešalonu oponenata, osvjedočenih rušitelja. Onima koji se naslađuju svakim, i najbanalnijem, propustom, koji u svakoj rečenici/gesti ne vide tek priliku za kritizerstvo već za bjesomučni napad. Nema smisla za sramežljivu rečenicu „Tako se to radi“ kad je neusporedivo slađe navaliti s optužbama.
Na što i za što?
Sigurno je u svim drugim područjima i djelatnostima savršeno pa nogomet zaslužuje šamare. To što je dometom i dosegom pod rednim brojem 2 na kugli zemaljskoj valjda nije bitno. Bitno je pljuvati i po nacionalnoj ligi, svjesno zaboravljati i uporno skrivati da su svi mondialski asovi osim Ivana Rakitića prošli obuku u hrvatskim klubovima. Takvima kakvi jesu, pretežitim dijelom s granice skromnosti i siromaštva, ali nikad obustavljene produkcije na igralištima koja se smiju zvati Grbavice i Blatuše. Te da je Kuća nogometa talente od najranije dobi usavršavala na stalnim kampovima i u mladim selekcijama, kojima su prošli svi A-reprezentativci uključujući čak i Rakitića rođenog u Švicarskoj.
Netko je dakle o tome brinuo i skrbio. Zasukao rukava pa kopao, najčešće u anonimnosti. Sustav je funkcionirao, što užasno smeta onima koji dotičnoj organizaciji redovito isporučuju jednu te istu imenicu: smeće.
Tko bi se zapravo trebao sramiti…!?
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
