Dakle, od 23 mondialca – računajući i onog koji se kući vratio u roku „odmah“ – čak 22 su prošla obuku u našim klubovima, nije samo Ivan Rakitić koji je ipak stigao nastupiti za jednu mladu reprezentaciju, onu najstariju, U-21. Što znači da su slavni junaci slavnog izbornika Zlatka Dalića autohtoni hrvatski proizvod kojem je na genske predispozicije ugrađivana domaća stručnost, sposobnost, univerzalnost. Kod velike većine (21) sigurno je značajnu ulogu imalo i iskustvo s inozemnih adresa na kojima su stjecali elemente profesionalizma u nesmiljenoj trci za napretkom, borbi za opstankom; obično se tvrdi da stranac od lokalca mora biti barem 30 posto bolji da bi bio standardan član prve momčadi.
Što donosi sutrašnjica, hoćemo li i dalje biti osuđeni na visoke internacionalne kote ili su nevjerojatni dosezi Brončanih iz 1998. i Srebrnih iz 2018. tek iznimka koja potvrđuje pravilo, naime, da je vrh rezerviran jedino najvećima i najbogatijima?
Logično pitanje za logičnog sugovornika, Sretena Ćuka, glavnog instruktora HNS-a i tehničkog direktora svih mladih selekcija.
- Eto me u Karlovcu, imamo uobičajeni kamp U-15 i U-16. Treniramo i igramo na stadionu NK Karlovca 1919. Dosad su stariji izgubili od Engleske 0:2, mlađi pobijedili Albaniju 1:0.
Ćuk je elokventan i otvoren. Barata problematikom, zato je i imenovan na tako izazovnu dužnost. Šuti doduše o temi „promjene u stožerima“, no iz drugih izvora saznajemo da će nacionalna nogometna vlada na prvoj sjednici razmatrati i vjerojatno usvojiti modificiranu kadrovsku križaljku pa bi izbornici bili kako slijedi:
U-15: Tomislav Gričar
U-17: Petar Krpan
U-19: Ivan Gudelj
U-20: Robert Jarni
U-21: Nenad Gračan
- Rusija? Bila je to bajka, hrvatska bajka. Normalno da smo svi ushićeni.
Jasno da se i Sreten divi vrijednosti i zrelosti naraštaja:
- Kod velikih država veliki rezultati repriziraju se otprilike svakih 8 do 12 godina. Kod malih poput naše svakih 20. Ili kasnije, ili nikad. Bitno je držati sustav. Hrvatski je od 1992. bio zasnovan na instruktorskoj službi Saveza kojom je ravnao Martin Novoselac. Učinak je često bio osporavan jer su očekivanja bila pretjerana.
Pojašnjava razloge, elaborira relacije i situacije:
- Da bi netko nagodinu bio reprezentativac U-17, mora biti rođen 2002. Po najnovijim podacima Hrvatska broji oko 115.500 registriranih igrača i igračica svih uzrasta. To znači da za reprezentaciju pojedinoga godišta u prosjeku konkurira 8 do 10 tisuća kandidata. Ako Njemačka ima nogometaša koliko i mi stanovnika, za svaku kategoriju kandidira više od 200 tisuća potencijalnih. A to je razlika!
I te kakva.
- Naša glavna postava opstoji zbog podatka da svako godište izbaci jednoga ili dvojicu ekstra kvalitetnih. Tako smo od rođenih 1982. dobili Darija Srnu, od 1983. Eduarda da Silvu, 1984. Niku Kranjčara i Danijela Subašića, 1985. Luku Modrića, 1986. Vedrana Ćorluku i Marija Mandžukića, 1987. Ivana Strinića, godinu mlađi su Ivan Rakitić i Nikola Kalinić, a osobito je plodna bila 1989. iz koje bilježimo aktualne medaljaše Dejana Lovrena, Domagoja Vidu, Josipa Pivarića, Milana Badelja i Ivana Perišića!
Glede ruskog rostera izvrsno kotira 1992. sa Šimom Vrsaljkom, Marcelom Brozovićem i Filipom Bradarićem kojima se naslanjaju godinu stariji Andrej Kramarić te godinu odnosno dvije mlađi Ante Rebić i Mateo Kovačić. Jaki smo s dečkima Made in 1995. Dominikom Livakovićem, Tinom Jedvajem, Markom Rogom, Marijom Pašalićem, Markom Pjacom, Stipom Pericom. Nabrajamo li dalje dolazimo do izrazito brojnih Duje Ćalete-Cara, Josipa Posavca, Ivana Šunjića, Petra Bočkaja, Alena Halilovića, Lorenca Šimića, Nikole Katića, Tome Bašića, Ivana Fiolića, Marina Jakoliša... (1996.) pa Karla Letice, Filipa Benkovića, Ante Ćorića, Nikole Vlašića, Andrije Balića... (1997.) do Nikole Mora, Josipa Brekala, Lovre Majera, Luke Ivanušeca, Adriana Šempera... (1998.)
- Vidjet ćemo za ove od 1996. – oprezan je Ćukov komentar. - Neki su se etablirali, neke čekamo. Ne zaboravimo da smo s U-17 bili brončani na EP-u 2001. u Engleskoj, ali se dokraja afirmirao jedino Niko Kranjčar. Prema tome, je li dobro kako mislimo ili je stvarno dobro? Nemojmo sanjati ni obećavati da ćemo se svake godine plasirati na završnicu kontinentalnog prvenstva U-17 i U-19, ako uspijemo jednom u olimpijskom ciklusu bit će odlično. Pa s U-21 čije je finale svaka dva ljeta nema nas od 2004. s tim da smo sudjelovali još samo 2000.!
Nada se da će Gračan i momci 2019. biti među 12 finalista u Italiji i San Marinu:
- U tom slučaju stiže meritorna potvrda vrijednosti vrste U-21 i praktički svakog pojedinca.
Kako to da je ovog srpnja U-18 tako podbacila na turniru u Japanu, gubeći 0:4 od prefekture Niigata, 0:3 od Japanaca, 0:2 od Meksikanaca?
- Bila je nekompletna, „šarena“. Bez vodećih poluga Michelea Šege i Leona Krekovića (Hajduk), Antonija Marina (Dinamo) i nekolicine. Izložene vrlo zahtjevnim, teškim uvjetima: sedam sati vremenske razlike, temperaturi od 36 stupnjeva, 90-postotnoj vlazi. Zapravo bez treninga.
Veli da glede mladih na Starom kontinentu dominiraju Nijemci i Englezi, ulaganjima i uspjesima.
- Solidno ide i Francuzima, na osnovi svega čime raspolažu. Španjolci stagniraju, Talijana nema predugo. Šveđani sustaju otkad nema nadarenih Balkanaca, Česi su stali kad je otišao Karel Brückner, Mađari se muče i pate usprkos odličnoj infrastrukturi, Rusima i Ukrajincima nedostaje suptilnih talenata, Austrijanci su nešto poslali Red Bull Salzburgu, Nizozemci ovise o akvizicijama s dalekih obala...
Onda ističe:
- Izvanredni su Belgijanci, po potencijalu. Sustavno su stvarali i Danci, ali poanta je bila u skandinavskom radu i redu više nego u općoj nadarenosti.
Gdje su Hrvati?
- U gornjem domu, što je divno. Bit će i bolje čim se osposobe trenažni poligoni. Čudi me da nema investitora u tako prominentnoj turističkoj zoni Dubrovnika, Cavtata i Konavala, zašto je zamrlo Podbiokovlje predvođeno Makarskom u koju je glasoviti Valerij Lobanovski osamdesetih dovodio Dynamo Kijev s Olegom Blohinom? Zimi se snalazimo u Umagu i Medulinu, ljeti prednjači Sveti Martin na Muri s tri izvanredna igrališta. Što je s Požegom i Velikom u kojoj je objekt bivšeg Kamen Ingrada, puno će značiti osječki Pampas premda slavonska žega nije saveznik. Zanimljiv je Gorski Kotar s Fužinama i Vratima, ne znam hoće li se opet osposobiti olimpijski centar na Bjelolasici...
Odsad će valjda štošta ići lakše, brže. Hrvatska je i službeno svjetska nogometna velesila.
- Ne bojim se budućnosti. Mi možemo mnogo. Ključna je materijalna podloga, a naša nije upitna. Zahvaljujući najboljem dosadašnjem predsjedniku Davoru Šukeru za čije ere Vatreni nisu promašili nijedno veliko natjecanje: 2012. bili su u Poljskoj, 2014. u Brazilu, 2016. u Francuskoj, 2018. u Rusiji. On je 1998. igrao za Brončane i bio Zlatna kopačka, sad imamo Srebrne i Zlatnu loptu Luku Modrića. Uvjeren sam da Davor uživa više nego ikad!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
