Sahrana Zvonimira Magdića okupila je na Miroševcu puno njegovih štovatelja iz medijskog, nogometnog i društvenog spektra. Usprkos hodu zahvaljujući štakama podrazumijevao se i gradonačelnik Milan Bandić s vijencem od bijelih ruža. Orkestar krcat limenim instrumentima odsvirao je najljepše zagrebačko-kajkavske note. Ispraćaj majstora pera inicirao je niz susreta starih poznanika. Drago nam je što smo sreli veliko Dinamovo lijevo krilo sklono i ulozi lijeve spojke, poodavnog kolegu iz redakcije Sportskih novosti.
- Amigo? On je zaista bio poseban novinar i poseban čovjek. Mnogo smo se družili, i zato što smo zajedno radili. Osjećalo se da je za nj nogomet i priča i glazba. Poznat je po onom originalnom pristupu: iz PNI izbaciti pogodak budući da oduzima previše vremena, najpametnije bi bilo izvaditi vratnice, omogućiti da se igra i nadmeće znanjem, a da pritom pogodak nije glavni cilj…
Dakako da je i Kraso memorirao ekskluzivni Zvonkov štos s hakla u dvorani II Doma sportova:
- Takozvani čudesni propust: kad bi mu partner dodavao, Amigo bi tobože žustro krenuo, pa se onda uspravio i prošetao pokraj lopte zbunjujući ukopanog suparnika!
Rora evocira nepoznati detalj, kako kaže – prekrasnu zgodu:
- Izvještavali smo sa ždrijeba za SP 1982. u Španjolskoj. Organizator je u madridskoj dvorani postavio i gomilu službenih lopti mondiala, za suvenir gostima. Normalno da smo uzeli dvije-tri. Ali tu nije bio kraj. Lutali smo gradom kojeg je Amigo savršeno poznavao, večerali, završili čak na mjuziklu posvećenom glasovitoj Eviti, ženi argentinskog predsjednika Juana Perona. U hotel dospjeli oko 03.00. I još na noćnom redu nije bio počinak, nego mini-utakmica: rekao je „Moramo nekaj odšpanati!“ Srećom da je soba bila poveća tako da smo na jednu stranu postavili jednu stolicu, na drugu drugu. Ukratko, njegov odnos prema nogometu bio je neopisiv, nezamisliv. Svedan na strast i niz osobitih emocija. Ne zaboravimo koliko se veselio stvaranju nacionalne selekcije.
U mladosti se Magdić simpatizerski okupirao NK Građanskim, od prvog dana osnivanja svakako i Dinamom.
- Oduvijek i zauvijek divio se Štefu Bobeku. Unatoč neupitnoj klasi Edsona Arantesa do Nascimenta Pelea bio je fan Diega Maradone o kojem je sročio na stotine tekstova. Specifičnih po stilu kratkih rečenica nerijetko sačinjenih od samo jedne riječi tako da neupućenima nije bilo lako shvatiti taj slijed misli – malo kompliciran premda, zapravo, posve jasan.
Odlazak nedvojbene legende u dan se poklopio s plasmanom Dinama u 49 godina čekano europsko proljeće:
- I to je sudbina.
Kako je avanziranje nasljednika doživio Rora, akter sraza sa Schalkeom 18. ožujka 1970. u uzvratnom dvoboju četvrtfinala Kupa pobjednika kupova (1:0 u zadnjim sekundama, nakon pobjede Nijemaca 3:1 u Maksimiru)?
- Sada se 3:1 protiv Spartaka iz Trnave tretira povijesnim uspjehom, a mi smo poraz u Gelsenkirchenu smatrali nadasve neugodnim. Nisam baš redovit na tribini, češće gledam tv-prijenos. Toga četvrtka došao sam u zao čas – zbog magle gotovo ništa nisam vidio! Ne žalim, prilika je stvarno bila iznimna. Zadovoljstvo također. Preplavilo me uzbuđenje i nestrpljenje kao da ću i sam istrčati, pomoći.
Malo je kasno. Krasnodar ima 73 godine. U Dinamu je boravio od 1964. do 1973.
- Devet sezona, uključujući i onu u vojsci. Odigrao sam 459 utakmica i postigao 102 gola.
Što prvo zamjećuje promatrajući aktualne Modre?
- Ozbiljan zaokret Nenada Bjelice u odnosu na prethodnike glede stanja momčadi i filozofije igre. Naglasak je na kompaktnosti obrane: izbjegava se rizik. Većina pogodaka zabija se iz kontre ili polukontre.
Metodom stručnjaka budući da to i jest navodi dvije „sjajne stvari“:
- Prva je kad protivnik ima loptu u međuprostoru, kad se ide po nju u samom otvaranju dok ne uspostavi tranziciju pa nije organiziran; tada Dinamovci imaju fantastične sheme za kontraudar. Druga je kvaliteta rješenje u zoni udarca, brzo, precizno, sa silnim šansama.
Igrač po njegovom ukusu?
- Spomenut ću trojicu, Danija Olma, Arijana Ademija i Marija Gavranovića. Oni čine okosnicu, ostali se vješto priključuju i dopunjuju, pridonoseći snazi postave te stvaranju rezultata.
Dugo je u tom điru i pamti toliko toga:
- Žao mi je što sam od slavnih reprezentativaca s početka pedesetih uživo pratio jedino Bernarda Vukasa na nekoj šibenskoj reviji. Ne i Stjepana Bobeka, Zlatka Čajkovskog, Branka Zebeca…
O kojima je nebrojene superlative sipao Krasin trener u Standardu iz Liegea, nizozemski internacionalac Cor van der Hart:
- On je bio standardni prvotimac Lillea, prvaka Francuske u sezoni 1953./1954. Ispričao mi je da su na gostovanju kod Partizana vodili 4:1 te u drugom poluvremenu primili nemilosrdnih šest komada, da su Bobek, Čajkovski i Zebec apsolutno blistali, da bolje od njih nije konstatirao nikad prije i nikad poslije. Pitao je znam li ih i ja? Iznenadio se kad sam odgovorio da su me učila i vodila sva trojica.
Je li Zebec najbolji hrvatski trener?
- O tome nema zbora ni spora. Ekspert za pripreme, za dovođenje na visoku europsku razinu. I za psihologiju.
Traje tjedan reprezentacija. Ova je godina gotovo nestvarna, sa srebrom Vatrenih na SP-u?
- Zagrebački doček savršeno ilustrira koliko je ta medalja vrijedna i važna. Nitko od nas ne sjeća se toliko oduševljenja i ushićenja! Uradak i učinak fantastičan, šteta što je u međuvremenu zeru zacrnjen. Nadam se da preksutra Španjolcima možemo vratiti makar skromnom mjerom.
Sluti da je djelomično zasmetalo licitiranje odlaskom Zlatka Dalića, a i utegom koji je obješen o leđa Luke Modrića:
- Prvi na ruskom turniru, prvi u anketi Uefe, isto takav po odabiru Fife, još očekujemo Zlatnu loptu. Nas to baca u trans, a Luku? Njega možda opterećuje. Iako je fenomenalno stići u sfere koje su pripadale Alfredu Di Stefanu, Ferencu Puskasu, Arantesu Peleu, Amarildu Tavaresu, Franzu Beckenbaueru, Johanu Cruyffu, Diegu Maradoni, Michelu Platiniju, Paolu Rossiju, Zinedinu Zidaneu plus ovoj dvojici nazočnih, strašnom Lionelu Messiju i Cristianu Ronaldu.
Čime Krasnodar Rora krati umirovljeničke dane?
- Druženjima sa suigračima Zlatkom Škorićem, Brankom Gračaninom, Marijanom Čerčekom, Slavenom Zambatom kad nije zauzet, Filipom Blaškovićem, Fahrijem Dautbegovićem – divno je nekidan bilo na rođendanu Rudija Belina. Katkad i solo prebirem po uspomenama, naime, pišem o našoj generaciji, da ostane kakav trag o bezbroj događaja i doživljaja.
Naprimjer o trijumfu u Kupu velesajamskih gradova 1967. Bi li usporedio njihov i postojeći naraštaj maksimirskih nogometaša?
- Nema mjerodavnih kriterija ni parametara. No čini se da smo za koju stopu iznad ipak mi.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
