Mlađim naraštajima sigurno uho zvoni od tih prominentnih imena, premda je logično da o njima ne znaju previše. Zato ćemo priopćiti osnovne podatke.
ZLATKO ŠKORIĆ rođen je 27. srpnja 1941. godine u Zagrebu. Bio je golman amaterskog Elektrostroja kad su ga zamijetili emisari Dinama i odveli u Maksimir. Za Plave je od 1960. do 1969. odigrao 150 utakmica. Potom u dva mandata bio član Olympiquea iz Avignona, Olimpije iz Ljubljane, VfB Stuttgarta, Bayern Münchena (alternacija glasovitom Josefu Dieteru „Seppu“ Maieru) i Zagreba. Za A-postavu Jugoslavije nastupio osam puta. Statistika kaže da je obranio 48 od 74 kaznenih udaraca i jedanaesteraca. Krasio ga je nevjerojatan refleks, igru je čitao kao otvorenu knjigu, u postavljanju precizan do suptilnosti. Svršetkom karijere posvetio se trenerskom pozivu, bio izbornik Angole i šef stožera u slavonskobrodskom BSK-u, Samoboru i sisačkoj Segesti. Učitelj nasljednicima u Dinamu te voditelj tamošnje vratarske škole.
Zvali smo ga Žoga. Kao što znate, to je slovensko ime za loptu. Nije anegdota već istina da ga je stekao – kako je pojasnio – kad je kao mladić sa svojim zagrebačkim društvom haklao na livadu pokraj Kupe i Severina te zeznuo takmace s druge strane granice: „Žoga, fantje, žoga…!“ Naravno da su mu je dodali jer govorio je njihovim jezikom, a on sa žogom u mrežu. Tada je, očito, još igrao centarfora…
Škorićev Dinamo osvojio je tri državna kupa. On je pak ovjenčan slavom u nezaboravnoj sezoni 1966./1967. Dinamove dominacije i konačne pobjede u Kupu velesajamskih gradova, što je prvi i zasad jedini međunarodni trofej nekog hrvatskog kluba. Maksimirskim odajama dominira fotografija jedanaestorice veličanstvenih: Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Mladen Ramljak, Filip Blašković, Marijan Brnčić, Rudolf Belin, Denijal Pirić, Josip Gucmirtl, Marijan Čerček, Slaven Zambata, Krasnodar Rora.
Kapetan Slaven Zambata je na komemoraciji za Žogom u Maksimirskoj 128 istaknuo:
- Ovaj oproštaj nije nas pogodio nego dotukao; otrgnut je značajan dio nas. Gubimo divnu osobu, supruga, oca, brata, djeda, a naš voljeni Dinamo istinskog velikana koji mu je bio odan cijelog života. Odlazi čestiti čovjek i primjeran sportaš, uvijek skroman, dobar, primjeran. U svlačionici veseljak, na igralištu klasa. Svi smo bili neraskidivo vezani. Dragi Žoga, neka tvoja plemenita duša nađe vječni mir u Božjem raju, nikada te nećemo zaboraviti!
foto: Radiša Mladenović
JURICA JERKOVIĆ rođen je 25. Veljače 1950. u Splitu. Ofenzivni vezni koji je prošao Hajdukovu školu da se nakratko kali u RNK Splitu. Prvotimac Majstora s mora od 1968. do 1978. s 529 nastupa i čak 219 pogotka, u prvenstvu ima omjer 250/74. Slijedilo je sedam sezona u FC Zürichu (215/57) plus jedna u Luganu (30/9). Za najbolji sastav ondašnje države nanizao je 43 utakmice i postigao 6 golova. Najčudesniji bez sumnje onaj Brazilcima (2:2), u Rio de Janeiru i na famoznoj Maracani ljeti 1971. pred 190.000 a možda i svih 200.000 gledatelja koji su uveličali oproštaj Edsona Arantesa do Nascimenta Pelea. Fenomenalna parabola s više od 30 metara kojoj su se divili i domaći asovi, odreda vrhunski umjetnici lopte. Protiv Pelea je igrao, a s Maradonom igrao, kad je zajedno s Diegom, Zbignewom Boniekom i galerijom svjetskih zvijezda 1987. pozvan na spektakularnu reviju.
Jure je s Bilima triput bio prvak države, pet puta osvajač kupa. Član fantastične momčadi, Zlatne generacije Tomislava Ivića s Rizahom Meškovićem, Ivanom Katalinićem, Vilsonom Džonijem, Vedranom Rožićem, Draženom Mužinićem, Draganom Holcerom, Lukom Peruzovićem, Ivanom Buljanom, Šimom Luketinom, Marijom Boljatom, Slavišom Žungulom, Brankom Oblakom, Ivicom Šurjakom, Željkom Mijačem, Mićunom Jovanićem, Ivicom Matkovićem… najveća „desetka“ kakva se rađa jednom u sto godina, ako i u tom roku. Hajdukov Johan Cruyff.
Kasnije poljudski sportski direktor pa agent koji je, naprimjer, brinuo o Ardianu Koznikuu i Robertu Jarniju.
Kroničari su zapisali prigodne stihove posvećene legendi koja hoda:
„Radunica kala mala, velikana Juru dala“;
„Mrzin jugo ne podnosin buru, ali volin Jerkovića Juru!“
Tko ga ne bi cijenio i iskreno uzdizao, sportskog maratonca i artista, vlasnika nepatvorena talenta uvijek podređena kolektivu no toliko moćna da je bilo nemoguće istisnuti ga iz fokusa, da je to itko ikad i poželio. Njegovim iskakanjem iz kopački počnje zapravo sustajati briljantna 'ajdučka era, a traje potraga za sličnim kolosom koji će Splitu vratiti stari nogometni sjaj.
Teško je naći inspiraciju poput one koju daje Jurica Jerković!
Njegov suigrač i intimus Vilson Džoni za Slobodnu Dalmaciju izjavljuje:
- A šta bi reka… Odrasli smo u istoj ulici, znamo se iz dičjeg doba. U klub je doša 1963. I od tada smo nerazdvojni. Jure je najveći Hajdukov igrač svih vrimena, apeliram na upravu da mu se digne spomenik. Svaka čast i Frani Matošiću i Bernadu Vukasu, no jedinstveni Jurica Jerković je iznad svih! Ako san ja malo subjektivan, pitaj druge… Bili smo cimeri, i on je volija muziku, teglili smo gramofon da bismo slušali Beatlese, Rolling Stonese. Obožava je i aute, motore, gušta ih je vozit. Bija je i osta prekrasan čovik, grozno je što je otiša prerano. Mučija se, patija, ima je volju. Šta vridi, ne možeš protiv bolesti. Nisu mogli ni Holcer, Bukle Hlevnjak, nedavno ni Sirković. Takav je život.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
