Posrijedi je dakle paralelni intervju sa specifičnim sugovornicima. Jer nije baš uobičajeno da zviždaljku i zastavicu tako ozbiljno, vjerno i ponosno rabe doktori znanosti, istinski zaljubljenici u nogomet. Goran Gabrilo i Mario Pepur, 39-godišnji eksperti kineziologije odnosno ekonomije.
Jeste li bili aktivni igrači?
GABRILO: Samo u malom nogometu, u Splitskoj ligi. Kasnije kondicijski trener MNK Split Shypmanagement. Inače sam plivao, leđnim stilom na 100 i 200 metara, juniorski reprezentativac i višestruki pobjednik s prvenstava Hrvatske.
PEPUR: Da, desni pomagač Vala iz Kaštel Starog. U proljeće 1998. pročitao sam novinski oglas o tečaju za nogometne suce i bez ičijeg nagovora opredijelio za novu „struku“.
Koliko dugo ste među prvoligašima?
GABRILO: Sudac sam postao 1996. godine. U 1. HNL od 2009. Možda čak i godinu ranije. Svima nama uzor je bio Edo Trivković, rado smo s poistovjećivali s njim, krajem devedesetih u naponu snage. Prva prvoligaška utakmica bila mi je Međimurje-Istra 4:2, zasad posljednja Rijeka-Istra 1:0 u subotu predvečer!
PEPUR: Traje sedma sezona. Startao sam utakmicom Slaven Belupo-Šibenik 1:0, sudio je Domagoj Vučkov, asistirali Damir Volf i ja, četvrti je bio Vlado Svilokos. I posljednja ovojesenska bila je u Koprivnici, u 19. kolu Slaven Belupo-Inter 2:0, s Dujom Strukanom, Hrvojem Radićem i Marijom Zebecom.
Kako ocjenjujete državno prvenstvo?
GABRILO: Ono jest solidno, ali nije dovoljno cijenjeno. Sport u našoj državi nema društvenu ulogu kakvu bi morao imati već zbog zdravstvenog aspekta. Što se tiče suđenja, vesele i brojni inozemni nastupi u teamu Ivana Bebeka, s Tomislavom Petrovićem, Mirom Grgićem, Daliborom Conjarom pa Goranom Patakijem, Domagojem Vučkovom pa Antom Vučemilović-Šimunovićem. Sudili smo i velikanima: Barceloni, Chelseaju, Real Madridu, Milanu, Interu, Schalkeu. Nadam se da ćemo i Liverpoolu, intrigira me Anfield...
PEPUR: Izgledalo bi mnogo bolje da je bolja infrastrukturna i financijska situacija. Žao mi je tih momaka, nogometaša, koji se toliko trude trenirajući i nastupajući, a ne dobivaju plaću, barem ne redovito...
Kad vam je na igralištu bilo najteže, gdje najljepše?
GABRILO: Ne pamtim negativne stvari, ako ih je i bilo. Pamtim što sam za razliku od lokalnih prethodnika dobio čast voditi gradski derbi Hajduka i Splita, Splita i Hajduka. Također i dvije prijateljske revije u povodu 100. rođendana Majstora s mora, s povijesnom Slavijom i slavnom Barcom.
PEPUR: Ne bih izdvajao, nemam što. Uvijek i svuda je bez problema.
Što je za suca najvažnije?
GABRILO: Permanentna edukacija, glavni uvjet ostanka na visokoj razini. Smeta što nas uporno guraju u prvi plan premda je naša uloga skromna, servisna, idealno je kad se „ne vidimo“, kad se post-festum ne priča ni ružno ni lijepo.
PEPUR: Smiriti glavu i naviknuti oko. Uskladiti pogled i akciju. Čega nema bez pribranosti. Nužno je stalno vježbanje, četiri-pet puta tjedno što je i pretjerano budući da smo amateri.
Biste li u slučaju profesionalizacije sudaca pristali na takav status?
GABRILO: Zar to odavno nismo, s pet žestokih treninga tjedno!? Vrlo bih teško ostavio svoj profesorski posao, do kojeg je vodilo 20 godina učeničkog i studentskog života. Žrtva bi zaista bila prevelika.
PEPUR: Ne bih. Previše sam uložio u školovanje i napredovanje u struci da bih se toga odrekao.
Kako se zvala vaša doktorska disertacija?
GABRILO: Incidencija, rizici i protektivni faktori ozljeđivanja kod nogometnih sudaca u Hrvatskoj. Prema tome, podatke, analize, primjere i sve ostalo skupljao sam u branši!
PEPUR: Utjecaj psiholoških ugovora i kvalitete usluga na kvalitetu odnosa poslovnih subjekata na tržištu poslovne potrošnje. Pripremao sam je četiri godine, podrazumijevalo se tri i pol mjeseca studijskog boravka u Engleskoj.
Gdje ste zaposleni?
GABRILO: Moje radno mjesto je na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Na Katedri za plivanje. A na Stručnim studijima držim segment rekreacije i fitnessa.
PEPUR: Na splitskom Ekonomskom fakultetu. Docent na Katedri za marketing. Moje područje interesa su financijske usluge i marketing sporta, ono obuhvaća cijeli set predmeta.
Što na vašu sportsku aktivnost kažu studenti?
GABRILO: Na kraju jednog predavanja, koje nije imalo nikakve veze s nogometom, potaknuo sam slušatelje na pitanja. Dosta dugo nije se javljao nitko, pa se znatiželjnik ipak odvažio: „Profesore, što ste ono svirali sinoć u 87. minuti...?“
PEPUR: Znaju čime se bavim. Ima među njima i sudaca, ali im ništa ne sugeriram. Još manje preporučujem; nisam posve siguran da je ovo najsretniji hobi... Traži brojna odricanja.
Bavite li se još nečim?
GABRILO: Tri su obveze sasvim dostatne: obitelj, posao, suđenje. Za četvrto nemam vremena. Eto, tek maloprije sam se vratio iz Rijeke, nema vikenda, nema odmora.
PEPUR: Ne stignem. Osim što trčim, tako da spajam ugodno s korisnim. Kao dječak išao sam i na košarku, veslanje, plivanje. Međutim, nogomet je bio i ostao br. 1. Suviše ga volim da bi bilo drukčije.
Podržava li vas obitelj?
GABRILO: Supruga Zrinka zna da volim nogomet i uživam u suđenju pa me ne bremza. Ja njoj velikodušno prepuštam brigu o djeci, Tari i Tomi! A nogomet volim zato što je izrazito dinamičan, valjda jedino natjecanje u kojem slabiji može svladati jačega. U Splitu je sport, napose nogomet, svojevrsni način življenja. Plijeni bezbroj emocija radi čega mi je dodatno blizak. Razumijem igrače i njihov temperament, iako ih ne bih trebao razumjeti...
PEPUR: Dakako. Sve shvaćaju i na sve pristaju, svjesni koliko mi suđenje znači. Imam suprugu Sandru, sina Petra i kćerku Marijetu. Djeci je bitno da ih razvozim po rođendanima prijatelja i prijateljica!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
