- Vidimo se u petak u „Van Goghu“! – nije propustio reći trener svih trenera kad smo u četvrtak otipkali broj njegova mobitela čestitajući rođendan; nažalost, ispriječio se seminar prvoligaških sudaca i kontrolora u Medulinu pa ništa od čašice razgovora i isto toliko pripadajućeg pića. – Sve u redu, bit će prilike.
Kako ne bi bilo, tek mu je 82. S nepotrebnom naznakom da izgleda kao da je 10-15 manje. Premda se u glasu osjeća stanovita doza neraspoloženja. Valjda radi galopa vremena, a i umirovljeničke ere na koju nije navikao i spontano je odbija. Ne bismo se kladili da sutra ne bi prihvatio kakav klub: Olimpic iz Sarajeva ili Greenland Shenhuu iz Šangaja, svejedno. Samo da je u điru. Iako mu se baš i ne ide nakraj svijeta.
- Najljepše je u Hrvatskoj.
To je Ćirin uobičajeni zaključak. Poput onog da su hrvatski nogometaši najtalentiraniji. On to zna, on se u to mogao uvjeriti trenirajući čak sedam profesionalnih pogona: Rijeku, Dinamo u tri mandata, Osijek, Varteks, Hajduk, Zagreb dvaput i Zadar. Rado ih se sjeća:
- Na Kantridu sam došao 1979. iz Švicarske. Bilo je to divno razdoblje u kraju moje igračke karijere. Išlo nam je dobro. Držali smo se nedaleko vrha YU-lige, ali nas je čudan prekid utakmice s Vardarom u Skoplju drastično zaustavio.
Hvali se podatkom da je Rijeka posljednji put prezimila u Europi pod njegovom zapovjednom palicom:
- Natjecateljske godine 1979./1980. igrali smo u Kupu pobjednika kupova. U 1. kolu eliminirali Beerschot iz Antwerpena 0:0 i 2:1, u 2. stradali su Česi iz Košica, kod kuće smo zahvaljujući sjajnom trostrukom strijelcu Desnici nadoknadili poraz 0:2 u gostima.
Tada je dakako bilo manje članica Uefe, analogno tome i sudionika međunarodnih kupova. I, na proljeće je slijedila torinska Stara dama!
- Juventus u četvrtfinalu na startu ožujka. Kod kuće smo napadali, ali ostalo je 0:0. Tamo su nas Talijani dobili 2:0. Ne da se nismo osramotili, nego smo se zamalo proslavili!
Na suparničkoj klupi sjedio je glasoviti Trapattoni. U svlačionici su po logici stvari rezervirane dresove uzimali Zoff, Scirea, Gentile, Cabrini, Tardelli, Causio i Bettega, jedino ozlijeđeni Bettega dvije godine kasnije nije bio član Italije izbornika Bearzota, zlatne na World Cupu u Španjolskoj. Riječka publika vidjela je i Prandellija, koji je ne tako davno bio boss Azzurrima.
- Nitko to dosad s „Kvarnerskim galebovima“ nije ponovio, ni Skoblar ni Kek, svi su otpadali ranije!
U kopačkama su bili Ravnić, Makin, Šukar, Radin, Juričić, Hrstić, Milenković, Ružić, Tomić, Gračan, Radović, Lukić, Bačvarević, Fegic... Ne zaboravlja „Tata“ napomenuti:
- Rijeka mi je bila odskočna daska za Dinamo.
Naravno. S Plavima je nezaboravnog turnusa 1981./1982. osvojio naslov prvaka Jugoslavije, prvi od 1958.
- Ne krijem da mi je taj uspjeh čak i draži od bronce s Vatrenima na SP-u 1998. u Francuskoj. Zato što su okolnosti bile specifične, nikako tek nogometne!
Ispod i iza Ćirina bijelog šala svrstali su se Vlak, Bračun, braća Cvetković, Bručić, Hadžić, Zajec, Bošnjak, Mustedanagić, Deverić, Mlinarić, Cerin, Z. Kranjčar, Hohnjec, Dumbović, Krnčević, Braun, braća Dragičević...
- Bila je to repriza Hrvatskog proljeća!
Još jedna titula, toga puta u prvenstvu osamostaljene zemlje, namaknuta je 1992./1993. Blažević je rabio Ladića, Ibrahimovića, Turkovića, Panadića, Ištvanića, Lesjaka, Stanića, Zo. Mamića, Pakasina, Gašpara, Adžića, Škrinjara, Marića, Kosića, Peternaca, Zahoru...
- Treći trofej s Modrima datira iz 2002./2003. Također vrlo prirastao srcu. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali.
A to su Butina, Jozić, Cesar, Poldrugač, Smoje, Drpić, Sedloski, Polovanec, Čale, Ćosić, Mutu, Balaban, Olić, N. Kranjčar, Krznar, Tomić, Mujčin, Mikić, Marić... Trener je sve dogovorio s glavnim operativcem Mamićem i za iduću sezonu, ali su se baš ružno posvađali i ništa od maksimirskog suživota. Kolikogod to uglednog stratega peklo, doima se da protokom desetljeća i zbog tog i zbog drugih događaja sve više sluša stari glazbeni hit gđe. Novak sveden na poruku „Pamtim samo sretne dane“.
- U Maksimir sam donio i dva kupa, bivše i sadašnje države, 1983. odnosno 1994.
Kad ga je Novalić pozvao u Gradski vrt, ali i žurno upozorio „Nema teorije da se spasimo“, zagrizao je pogotovo. Jasno da su tog proljeća 2002. ostali u ligi. A Štimac ga je ljeti 2005. pozvao na Poljud. Split je gorio, Rivu je preplavilo „ludilo“, predugo se dežuralo do spajanja takvih temperamenata. Na nesreću, ljubav je pukla brzo, eksplozija se zvala „0:8 s Debrecenom“ u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Neposredno po splitskoj „petardi“ svisoka otpisanih Mađara sreli smo se u Velikoj, uistinu je Šef bio utučen:
- Ma, prošao sam toliko toga pa jedna rana više ili manje nije presudna. Međutim, kako ću taj debakl predočiti unucima, smijat će mi se do bola!
Nema opravdanja, ima barem zrno razumijevanja jer sastav nije bio impresivan: Kale, Đolonga, Žilić, Granić, Damjanović, Biščević, Blatnjak, N. Kranjčar, Bartulović, Gregurović, Bašić, ulazili Munhoz i Makarin. Tanko! Iz tih mjeseci zauvijek je zapisana jedna utjeha: Blaževićev je Hajduk zgrabio pokal Superkupa bolji od Rijeke 1:0 pogotkom N. Kranjčara u 103. minuti fešte pod Marjanom.
- Rijeka, Dinamo, Osijek i Hajduk tvore Veliku četvorku hrvatskog nogometa, ponosim se što sam bio na čelu njihovih stručnih stožera.
Kako ocjenjuje izglede u aktualnom prvenstvu?
- Sve intrigira 1. mjesto, koje Riječani održavaju sa šest bodova prednosti. Navijam za njih, krajnji je čas da se zakite tim uspjehom, i ja bih bio sretan makar sam dinamovac dušom i tijelom. No, moj trenerski nerv sugerira da će prvak opet biti Dinamo!
Hoće li Osijek izdržati na položaju br. 3?
- Stabilizirao se organizacijski i financijski, prema tome kadrovski i natjecateljski. To je značajan plus. Iako nikad ne znaš kad će se razmahati Hajdukova mladost, šteta što ne dobiva i više šansi, što je toliko stranaca. Uglavnom, u procjeni izgleda tih klubova bit ću neutralan.
Kako je bilo s Varteksom, kako se Zagrebom i Zadrom?
- I Varaždince sam održao u konkurenciji. Veseli što je uz mene stasao nadasve nadareni Dalić. Sa Zagrebašima je u prvom pokušaju bilo jako zgodno, u drugom ne – nisam se razumio s Medićem, sastajali smo se i rastajali, a momčad je napustila 1. HNL to prije što su zbog promjene sustava i broja članova s 12 na 10 ispadala trojica. Zadranima sam se priključio prekasno, slom je bio neizbježan.
Zaljubljenik u Preverta, Brela, Becauda i Aznavoura, koji po vlastitom priznanju razmišlja na francuskom dok sprema rečenicu na hrvatskom, iz pjesme se spustio u stvarnost. Nipošto surovu; taj mag nogometa doista se ima za čim okrenuti, upisan u nebrojene almanahe i uspomene. Vjerojatno sprema come-back!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
