Evo liste osvajača medalja najvećeg interkontinentalnog turnira čiji četverogodišnji kontinuitet je prekinut 1942. i 1946. zbog Drugog svjetskog rata:
URUGVAJ 1930.
1. Urugvaj, 2. Argentina, 3. SAD
ITALIJA 1934.
1. Italija, 2. Čehoslovačka, 3. Njemačka
FRANCUSKA 1938.
1. Italija, 2. Mađarska, 3. Brazil
BRAZIL 1950.
1. Urugvaj, 2. Brazil, 3. Švedska
ŠVICARSKA 1954.
1. Zapadna Njemačka, 2. Mađarska, 3. Austrija
ŠVEDSKA 1958.
1. Brazil, 2. Švedska, 3. Francuska
ČILE 1962.
1. Brazil, 2. Čehoslovačka, 3. Čile
ENGLESKA 1966.
1. Engleska, 2. Zapadna Njemačka, 3. Portugal
MEKSIKO 1970.
1. Brazil, 2. Italija, 3. Zapadna Njemačka
ZAPADNA NJEMAČKA 1974.
1. Zapadna Njemačka, 2. Nizozemska, 3. Poljska
ARGENTINA 1978.
1. Argentina, 2. Nizozemska, 3. Brazil
ŠPANJOLSKA 1982.
1. Italija, 2. Zapadna Njemačka, 3. Poljska
MEKSIKO 1986.
1. Argentina, 2. Zapadna Njemačka, 3. Francuska
ITALIJA 1990.
1. Zapadna Njemačka, 2. Argentina, 3. Italija
SAD 1994.
1. Brazil, 2. Italija, 3. Švedska
FRANCUSKA 1998.
1. Francuska, 2. Brazil, 3. Hrvatska
JAPAN/JUŽNA KOREJA 2002.
1. Brazil, 2. Njemačka, 3. Turska
NJEMAČKA 2006.
1. Italija, 2. Francuska, 3. Njemačka
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA 2010.
1. Španjolska, 2. Nizozemska, 3. Njemačka
BRAZIL 2014.
1. Njemačka, 2. Argentina, 3. Nizozemska
RUSIJA 2018.
1. Francuska, 2. Hrvatska, 3. Belgija
Stoga je poredak po uspješnosti aktualnih 211 članica FIFA ovakav:
1. Brazil 5 zlata, 2 srebra, 2 bronce
2. Njemačka 4 zlata, 4 srebra, 4 bronce
3. Italija 4 zlata, 2 srebra, 1 bronca
4. Argentina 2 zlata, 3 srebra
5. Francuska 2 zlata, 1 srebro, 2 bronce
6. Urugvaj 2 zlata
7. Engleska 1 zlato
8. Španjolska 1 zlato
9. Nizozemska 3 srebra, 1 bronca
10. Čehoslovačka 2 srebra
11. Mađarska 2 srebra
12. Švedska 1 srebro, 2 bronca
13. Hrvatska 1 srebro, 1 bronca
14. Poljska 2 bronce
15. SAD 1 bronca
16. Austrija 1 bronca
17. Belgija 1 bronca
18. Čile 1 bronca
19. Portugal 1 bronca
20. Turska 1 bronca
Prema tome, SP-medalje osvajalo je 20 država (računamo li da Zapadna Njemačka i Njemačka ipak podrazumijevaju istu). Hrvatska je na 13. mjestu, što znači da je samo 12 planetarnih nacija u nogometnom smislu te vremenskom rasponu od 1930. do 2018. godine ispred, a čak 198 iza nje. Koliko se djelatnosti može pohvaliti takvim rezultatom?! Uzimajući u obzir činjenicu da smo kao samostalna zemlja mogli sudjelovati pa konkurirati tek od 1998. To nadalje potvrđuje devetu poziciju odnosno Top 10 u vječnom poretku Europljana. I da smo od dvadesetorice vlasnika mondialskog odličja glede stanovništva brojniji jedino od Urugvaja, koji nam ne može dostojno uzvraćati u modernoj eri budući da je svoja dva zlata odnio davne 1950. i još davnije 1930.
Nogometna i ostala Hrvatska – ako se tako smije reći s obzirom na to da je lani konstatirana zapravo apsolutna unisonost jer nećemo valjda ozbiljno tretirati one koji su uoči puta Vatrenih u Rusiju pisali i po plotovima/nadvožnjacima plus paralelnim „panoima mržnje“ (?) postavljali šlampave transparente „Sve izgubili dabogda“ – niti jest niti smije zaboraviti što su učinili izabranici Zlatka Dalića (pamti dakako i za nijansu manje blistave Brončane '98 izbornika Miroslava Blaževića). Svjedočimo ponosnom evociranju uspomena na lipanj i srpanj '18. Na ionako nezaboravan delirij sa spomenute rute 16. dana 7. mjeseca od Zračne luke Franje Tuđmana do Trga bana Josipa Jelačića. Autobus napunjen zajedništvom istinskih junaka, asova najpopularnijeg sporta dokazanih na najmjerodavnijoj pozornici. I tu nepreglednu galeriju koja isijava jedino ljubav stopljen s poštovanjem i divljenjem. Možda najviše zahvalnošću. Nikome se nije žurilo nikamo, dominirala je želja da se ti trenuci zamrznu jednom zauvijek.
Ne, nitko se nije zamarao Francuzima koji su se dvaput ispriječili u dva desetljeća. Ključno je da smo došli u orbitu, priključili se društvu vodećih protagonista kugle zemaljske. Impresionira što je za njima sasvim nepoznatu Croatiju kucalo i izmučeno, ali neslomljivo srce dječaka-igrača tjednima zarobljenih u poplavljenoj tajlandskoj špilji. Kojima je nakon spasa najdraža nagrada bio dres Luke Modrića, Ivana Rakitića i prijatelja.
Vrijeme ne stoji. Novi su dani, novi izazovi. Novi ispiti. Hrvatska iz Rusije 2018. svijetli poput luči reflektorske snage. Nije na stadionima sjajno, nije ni loše. Važno je da se putuje. Pogled unaprijed lakši je i ljepši ako se pogleda unatrag. Treba iskoristiti sudbinsku povlasticu, prevladati usputne prepreke. Srušiti barijere nepovjerenja. Poduzeti sve da nogomet i nogometaši steknu što primjerenije uvjete, nalik ovima koje je prouzročila sanacija prvoligaških igrališta. Iz sređene baze neusporedivo je više šansi za prodor u međunarodne sfere.
Koje nas poznaju i priznaju. Imaju i zašto!
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.
